Crna planina i šarene kugle – Priča o odgovornosti

Crna planina i šarene kugle

Od malena nas uče da budemo odgovorni. Već u prvim godinama naših djetinjih avantura govore nam o odgovornosti prema vlastitom životu i zdravlju: ne stavljaj ruke u usta, ne jedi s poda, ne skači s drveta pribit ćeš se. Onda uđemo u pubertet, igramo se i družimo s drugom djecom, idemo sami u školu. Tada nas uče drugoj vrsti odgovornosti, onoj dobrog građanina, takozvanoj civilnoj odgovornosti: nemoj krasti u dućanu žvake, ne udaraj drugu djecu, pozdravi na cesti. Uče te i trude se jako, al ipak na kraju mater broji tvoje grijehe pa zbog njih ne izlazi iz kuće jedan, dva , tri dana – sve dok selo ne zaboravi.

I onda napokon odrasteš, mater je odahnula, a ti više ne smiješ ništa. Nema nikoga da s tobom podijeli odgovornost – odraslima se greške ne opraštaju. Dovoljno si star da znaš što se smije, a što ne smije: zakoni, ugovori,  propisi, obraci, USTAV. Gdje god se okreneš neka nova norma. Odrastao čovjek zna kako se treba ponašati . Više ni mater ni otac ni baba ni teta ne odgovaraju za tebe. Prepušten si sam sebi.

Ali ipak, da ne bi sve bilo tako crno, postoje situacije koje pomažu odraslima da se i oni nekad spase. Da se vrate u vrijeme djetinje bezbrige i kažu: doktor ne zna svoj posal, vozač prometova autobusa je bia pijan, u nas ne vridi pravosuđe, bila je južina,… Mali je gurnia prst u ormarič za struju jer ga je električar zaboravia zatvorit, NISAN JA KRIV.

Odrastao čovjek tako bukira turističku agenciju i odabere Bali, dobije papir i plan na e-mail, isprinta, i predaje svoj odmor u ruke nekoga iskusnijeg, nekoga tko bolje poznaje teritorij, povijest, geografiju. Odlazi s kuferom na odmor. Prati zastavicu i amo! Lakše je u grupi, mogu se i na planinu popet, sam ne bi nikada. Svi će na vulkan, i ja ću! Ne bi nas vodili gori da ne znaju šta rade.

U ulozi odraslog čovjeka, zabrinuta za svoje sposobnosti snalaženja na nepoznatim planinama Nikaragve, i ja sam se odlučila za isto. Odabrala sam agenciju, neku najhumaniju da se bolje osjećam, koja pomaže lokalnoj zajednici, i bukirala nam penjanje na tri susjedna vulkana.

Dan je bio vruč i sparan, baš kao i svi do sada u Leonu. Nebo čisto, plavo kao more u bonaci, bez iti jednog oblaka. Namazala sam se kremom s faktorom pedeset i uputila prema odgovornoj osobi. Ušla sam u agenciju gdje je na dva kauča sjedilo desetak ljudi različitih nacionalnosti: nijemci, amerikanci, nizozemci… Jeli su doručak i pili kavu. Pričalo se engleski i španjolski, a za doručak su bila jaja s lukom.

Uputila sam se prije Tonija jer ja jedem trideset minuta, a on pet, pa sam ga ostavila da se u miru spremi. Upoznala sam ljude, sporo žvakala doručak, a u međuvremenu je došao i on. Ugledao je jaja s lukom prevrnuta u tanjuru, s malim paprikama u kutovima.  Ne podnosi luk ni papriku, a ni agencije za planinarenja. Uputio mi je prijeteći pogled i mirno si izvadio na tanjur komadiće jaja koji nisu dotakli povrće. Nisam ja kriva, pogledala sam ga bez iti jedne riječi. Nek ide kvragu i agencija, sigurno je mislio dok je žvakao komadić paprike koji se zalijepio za jaje.

Dvoje volontera, jedna mlada Njemica i njoj generacijski blizak Nizozemac, uputili su nas u kamion koji je čekao ispred vrata. Ušli smo unutra, posjeli se jedni preko puta drugih, na dvije klupe koje su pratile dužinu otvorenog kamiona koji nije imao zadnja vrata. Vozili smo se za Cerro Negro, mladi aktivni vulkan. Planirali smo se popeti i na susjedni vulkan Telicu i El Hoyo.

Cerro Negro prvi put je eruptirao 1850. godine, zbog toga je najmlađi vulkan u Srednjoj Americi. Od tada do 1999. godine eruptirao je dvadeset i tri puta. Iako bi se moglo reći da zbog svoje izrazito crne boje privlači samom svojom pojavom, glavni razlog penjanja je najčešće kako bi se niz padinu spustili na drvenoj dasci za bordanje.

Nakon sat vremena vožnje stigli smo točno ispod vulkanske planine. Parkirali smo se nisko, u podnožju, pogled se prostirao na brijeg od crnog pijeska. Cerro Negro, u prijevodu Crna planina, bio je drugačiji od svega što sam do sada vidjela. Nakupina oštrih kamenja i kamenčića obavijenih bojom crne magme koja ih je ne tako davno pretvorila u mrak.

Mlada Njemica spretno je prosipala činjenice o vulkanu mahajući rukama, ali sve su nažalost, odletjele u vjetar koji je pojačavao i punio nam uši fijukanjem, zujanjem, šuštanjem. Nitko je nije čuo.

Pričala je, kasnije sam je upitala, o tome kako se nekad prije svih, jedan Francuz spustio niz padinu vulkana – biciklom. Smijala se valjda dok je govorila kako je polomio sve kosti, ali vjetar je i taj zvuk ugušio. Udari u pijesak zučali su kao da se roj pčela spustio oko crne nakupine kamenja, kružio u prašini i glasno zujao.

Iz kamiona je vadila drvene daske i dodavala nam ih jednu po jednu; mladi Australac je bio prvi koji se uspješno spustio drvenom daskom niz vulkan. Prije daske, spustio se na madracu i frižideru. Ni to je nisam čula, pročitala sam kasnije. Ili prije, ne sjećam se.

Neki pametniji od mene, ponijeli su marame za pokriti lice. Ja sam imala samo ‘ray ban’ naočale koje su mi bile malo velike, ali su mi barem zaštitile oči.

Mladi Nikaragvanac, mršav i tamnoput, skakao je i letio oko nas. Čas vamo, čas tamo. Kaže da trči maratone po planini.

Krenuli smo pješačiti. Staza kojom smo se penjali na vrh bila je drugačija od tipičnih staza, kao da je neko olovkom povukao crtu kružno po planini, a mi smo se po toj tankoj liniji morali kretati: u krug, sporo i pametno uz neprimjetno podizanje nagiba. Tlo pod nogama bilo je meko i šljunčano, noge su mi upadale u pijesak i klizile niz njega.

Vjetar nam je udarao u lice, pleskao nas po obrazima, nosio daske od nas, i na nas. Snažni udar otrgnuo mi je dasku iz ruke i bacio je na tlo. Gledala sam je kako leti i udara o stijene. Onda se pojavio mladi Nikaragvanac, istrčao je ispred mene, probijao je nogama vjetar kao valove i nestao u prašini. Brzo se vratio se s mojom daskom. Dodao mi je:

– Možeš li sama?
-Mogu, naravno da mogu.

Ako svi mogu, mogu i ja. Naočale su mi se usjekle u kožu, zamišljala sam udubine od okvira kao okrugle ožiljke oko očiju. On je odskakutao od mene kao da skače po trampulinu, a skakao je po toj vražjoj planini.

Vidjela sam u daljini još dasaka koje lete. Jedan čovjek je pao, žena ga je vukla da ustane. Izgubio je šešir. Putem smo grebali koljena, neki su izgubili naočale. Moje su još uvijek bile sa mnom, duboko u licu. Penjali smo se tako nekih četrdeset i pet minuta. Nitko nam nije rekao da stanemo, niti da se vratimo nazad. Išli smo na vrh da bordamo vulkan.

Kada smo stigli, više nisam mogla otvoriti oči. Sitni pijesak oblikovao je oblak magle oko vrha vulkana, kružio je, skakao i vrtio se između nas. Ruke su mi bile crne, vidjela sam ih kad sam savila vrat, zabila glavu duboku unutra, između dva koljena. Ja i Toni sjedili smo zagrljeni, štitili smo tijelima jedno drugom glavu. Ljudi do nas sklupčali su se sami, neki u paru, svi su imali spuštene glave.

Kao šarene kugle, svatko na svom mjestu, obojali smo crni vulkan životom, u strahu da ne izgubimo koji u vjetru. Volonteri su grabili kroz prašinu kao da idu kroz duboko more, pa svakome od nas kroz vjetar viknuli da pustimo svoju dasku. Nek ide kvragu, nek odalami po glavi nekoga dolje ko se penje na vrh. Tako smo svi pustili daske, letjele su niz padinu i brzo se izgubile u ponoru planine. Ostali smo bez dasaka i to više nije bio način da se spustimo niz vulkan.

Glava mi je bila pogrbljena i spuštena, ali mirna. Sve zbog tih sklupčanih nepoznatih šarenih kugla, koje su bile siguran znak da nisam sama na Crnoj planini. Vjetar je bio toliko jak (kasnije su nam rekli da je puhao brzinom od 150 km na sat) da se nismo mogli ni pogledati, ali znala sam da su tu negdje oko mene, jadne i nepomoćne. Bilo je to dosta, da svi bespomoćno sjedimo tu, i da nisam jedini šareni kamen na ovoj crnoj planini.

Toni mi je kasnije rekao: „…da nam se ovako nešto dogodilo dok smo bili sami, mene bi krivila. A sad si bila tako mirna.“

Bio je u pravu. Malo sebe, više njega. Ovako je bilo puno lakše, svi smo bili jednako glupi i jadni. Kao puno puta prije kada sam kao čovjek dijelila grijehe s ostatkom svojih mještana, građana, državljana, ili ljudske rase- krivnja se prepolovila. Bilo mi je teško, ali vidjela sam kako je ženi koja je ogrebala koljeno i čovjeku bez šešira. Bilo je tako lako biti glup zajedno. Nitko ne želi biti glup sam.

U svijetu u kojem drugi donose odluke i drugi ne donose, drugi su zaposleni i drugi nisu, drugi glasaju i drugi ne glasaju, drugi razdvajaju otpad i drugi ne razdvajaju, drugi ratuju i drugi ne ratuju, drugi diskriminiraju i drugi ne diskriminiraju…U tako šarenom svijetu lako je biti kao drugi i vjerovati da će šarena kugla učiniti nešto za nas.

Sjedila sam zato mirno, i mislila cijelo vrijeme „netko će nas spasiti“. A na kraju nije nitko. Sporo i oprezno smo se vraćali, jedno iza drugog: svatko je spašavao sebe.

Na kraju, nazad u agenciji, između buke koja je vladala u borbi moderne Europe željne da odgovorni odgovaraju za nemir koji nam je nanesen i mlade države Nikaragve koja u ovoj situaciji nije naizlazila na ništa sporno, Toniju je bio serviran veliki sendvič s lukom, rajčicom i paprikom. Samo povrće, i sve koje ne voli.

Eto, od početka smo trebali znati da ovaj dan nikako ne može na dobro.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s