Kratka povijest Nikaragve

Malo se pričalo u zapadnim medijima o prosvjedima koji su se dogodili 2018. godine na ulicama Nikaragve. Bili su to masovni prosvijedi studenata protiv predsjednika Daniela Ortege, zahtjevali su njegovu ostavku i nove izbore. Oko tristo studenata izgubilo je tada život na ulicama glavnog grada Manague. Sve je počelo kao reakcija na vladinu neangažiranost oko gašenja požara koji je izbio u prirodnom rezervatu i uništio više od pet ipo tisuća hektara zemlje. Nedugo nakon toga, predsjednik je proglasio nove reforme socijalnog sustava i smanjenje penzija. Bio je to novi okidač. Penzionerima su se na ulicama priključili studenti. Prosvjed je postajao masovniji, a oko 25 ljudi ubijeno je u samo prvih nekoliko dana. Predsjednik je tada odlučio povući svoju odluku. Ipak, kako to inače biva, gnjev naroda bio je rezultat puno duže autoritativne vladavine. Korupcija i cenzura medija bili su samo neki od faktora neslaganja s trulim sustavom. Predsjednik koji je već odradio dva mandata, izmijenio je Ustav kako bi si zakonski omogućio i treći mandat. Nezasićen, odlučio je promjeniti Ustav još jednom kako bi omogućio i četvrti. Nekadašnji revolucionar, koji je na vlast došao kao rezultat dugogodišnje borbe za liberalniju i slobodniju Nikaragvu, pretvarao se u diktatora. Postepeno je ukidao temeljne slobode i rušio sve ono za što se narod borio.

Ili ipak nije bilo tako?

Između struja; lijevih, desnih ili onih po sredini, teško je doći do prave informacije. U Nikaragvi, dok smo razgovarali s ljudima, čuli smo podijeljena mišljenja. Studenti su bili protiv Ortege, stariji su ga branili, povijest je bila pričana na različite načine i od različitih pripovjedača. Svatko je imao svoju ulogu u toj borbi, a pravednost je često izmanipulirana i dok neki misle da se bore za nju, drugi su uvjereni da im je žele oduzeti. Što je istina, teško je saznati. Tako to inače biva. Povijest se svake godine mijenja jer je njeni sudionici kite ili kude i onda je mi danas promatramo eto takvu kakva je ispala.

Istina je sigurno da je Nikaragva školski primjer američkog imperijalizma i njihove velike želje da ulaze u tuđa dvorišta i tamo beru voćke koje im ne pripadaju. Isto tako joj je bliska i Orwellova Životinjska farma, revolucionar se pretvara u diktatora i među jednakima pojavljuju se jednakiji.

Pokušat ću biti kratka kako bi ispričala ovu tužnu priču jer su takve uvijek najvažnije. Propustit ću stoljeća koja su prethodila ovom najvažnijem i najbližem, dvadesetom.

Iz devetnaestog je bitno napomenuti samo da je Nikaragva 1821. stekla neovisnost od Španjolske. Nakon toga Leon više nije bio glavni grad, prijestolnica je premještena u Managuu. Konzervativna struja prevladavala je tada u Nikaragvi, uz veliku potporu Amerike. Trideset godina Amerika je provodila svoje političke interese i postavljala na pozicije ljude kojima je mogla upravljati kako bi ostvarila vlastite interese. Bila su to vremena političkih mučenja, ubojstava i cenzure. Jedan od glavnih interesnih ciljeva bio im je gradnja kanala koji je trebao prolaziti kroz Nikaragvu. No zbog pojedinaca koji su se uspješno tome protivili, u toj namjeri nisu uspjeli. Gradnja kanala premještena je u Panamu i izgrađen je Panamski kanal.

Početkom dvadesetog stoljeća, 1919. jedan mladi liberalni revolucionar, inspiriran dalekom Rusijom i Lenjinom, pokreće prosvjede protiv konzervativaca. Njegovo ime, koje je jako važno za povijest Nikaragve, bilo je A.C. Sandino. Prosvjedi su se širili po državi i Amerikanci su se postepeno povlačili. No, nikada u potpunosti. Oni paralelno obučavaju nacionalnu gardu Nikaragve na čije čelo postavljaju pro-američkog biroktara A.S.G. Somozu. Također jako važno prezime za povijest Nikaragve.

I tako je Somoza, uz financijsku i moralnu podršku Amerike pripremao vojsku za otpor novoj liberalnoj struji, a negdje u isto vrijeme u državi su se odvijali izbori za predsjednika. Na vlast je došao demokratski izabran predsjednik, poznati učenjak i profesor, J.B. Sacasa. Sve tri važne karike imale su prezimena koja počinju na slovo ‘S’, pa ih nije baš lako razlikovati. Ali ovaj treći, ubrzo je maknut s pozicije, njegovo ime ne trebamo dugo pamtiti. Sandino i Somoza ipak se zadržavaju malo duže, u različitim oblicima.

Naime, nakon što su izbori završeni, mladi Sandino slavio je pobjedu novog predsjednika u predsjedničkoj palači. Kada je slavlje završilo, zadovoljan rezultatima izbora, napustio je palaču zajedno sa svojim pristašama. Ispred palače čekala ga je zasjeda. Ubijen je tu istu noć.

Novoizabrani predsjednik izgubio je potporu čovjeka koji je pokrenuo pokret koji se tada već zvao sandinizam. Sandinovo ubojstvo bila je prilika Somozi da uz podršku Amerike 1936. godine dođe na vlast. Legitimno izabrani predsjednik više nije obnašao funkciju predsjednika, njegovu ulogu sada preuzima Somoza. Obitelj i bliske prijatelje postavio je na sve važne zakonodavne, sudske i izvršne pozicije. Uspostavljena je čvrsta diktatura. Obitelj Somoza vladala je Nikaragvom pune četrdeset i dvije godine. Kroz korupciju i ilegalnu trgovinu te privatizaciju tvornica i zmljišta stekli su bogatstvo ogromnih razmjera.

Prijelomni događaj koji je probudio uspavani narod, bio je potres koji se dogodio 1972. godine. Potres jačine 6.3 po Richteru razrušio je glavni grad, 6 000 ljudi je poginulo. Zbog žalosti koja je vladala državom i fotografija koje su preplavile svijet, skupljene su donacije u visokoj svoti za pomoć Nikaragvi. Ipak, Somoza je odlučio da bi bilo pametnije podijeliti novac između obitelji i prijatelja. Narod potpuno razočaran, ponovo ustaje i po uzoru na mladog revolucionara Sandinija, u Nikaragvi kreće novi val revolucije i prosvjeda. Narodna garda Somoze ubijala je ljude po ulici, razrušeni su gradovi, novinari su mučeni, i ubijani neistomišljenici. Većina država svijeta tada je prekinula veze s Nikaragvom u znak protesta totalitarnom režimu Somoze. Većina, ali ne i SAD.

1979. godine Sandinisti su pobjedili kroz revoluciju, a posljednji Somoza je pobjegao iz države. Ubijen je negdje u Paragvaju. Vrijeme vladavine obitelji Somoza tada je završilo.

Tijekom revolucije poginulo je 50 000 ljudi. Kada su sandinisti preuzeli vlast, država se nalazila na rubu propasti. Preko 50 % stanovništva bilo je nepismeno, siromaštvo se uvuklo u svaku poru države, broj beskućnika naglo je porastao. Oko 150 000 ljudi tada je napustilo Nikaragvu. Nova revolucionarna vlast krenula je s naglim promjenama, suspendiran je Ustav i raspušten kongres. Započeli su borbu protiv nepismenosti koja je kroz iduće godine s 50 % spuštena na 13 %. Svijet je dao podršku novoj vladi, stvari su se postepeno popravljale. S druge strane, odvijala se nacionalizacija zemljišta i tvornica. Neki su se s tim slagali, a neki i ne.

Malo sjevernije, u SAD-u, odvijali su se izbori za predsjednika. Pobjedio je R. Regan koji je ubrzo izrazio nezadovoljstvo novonastalom situacijom u Nikaragvi. Odlučio je otkazati paket pomoći te javno obvezuje svoju administraciju da pomognu Nacionalnoj gardi Nikaragve kako bi preusmjerila svoje ciljeve i pružila otpor sandinistima. Podsjetimo se da se ista situacija dogodila na početku ovoga teksta, kada je na vlast došao legitimno izabrani predsjednik Sacasa i kada je Amerika pripremala Nacionalnu gardu na revoluciju i tako pomogla Somozi da uspostavi diktaturu koja je trajala 40 godina. Ovaj put SAD se bojao Sovjetske ideologije zbog koje je već bila pokrenuta revolucija na Kubi, strahovali su da se neće moći suprotstaviti novonastaloj situaciji i da će izgubiti mogućnost za ostvarenje osobnih interesa.

Regan jača vojsku za otpor, a za predsjednika je prvi put 1984. godine izabran Daniel Ortega. Smatra se da su to bili demokratski održani izbori i da je unatoč navodima opozicije, Ortega pobjedio pravedno. Nedugo nakon toga, vojska vođena uz Reganovu potporu zvana Contrasi ipak pokreće otpor protiv Ortege i započinje građanski rat. Ortega gasi tisak, proglašava izvanredno stanje i pokreće vojsku. Sovjeti se angažiraju na strani sandinista, a Amerika pomaže snagama otpora. Onda se SAD umorio od svega. Napustili su Nikaragvu i prepustili ih samima sebi. Uveli su ekonomsku blokadu, uključujući blokadu hrane i lijekova. Poginulo je tada više od 60 000 vojnika, oko pola s obje strane. 50 000 civila je umrlo. Međunarodni sud pravde proglasio je SAD krivim jer su prekršili međunarodno pravo i svojom intervencijom uzrokovali brojne ljudske žrtve, ali i potpuni ekonomski kolaps države.

Svijetlo na kraju tunela bio je tadašnji predsjednik Kostarike, Oscar Arias. Formirao je mirovni sporazum s s namjerom da pozove sve države, a osobito SAD i Sovjetski Savez na prekid vojne pomoći svim državama Srednje Amerike. Pet predsjednika Srednje Amerike potpisalo je mirovni sporazum. Prvi put nakon generacija i generacija koje su prolazile ratove, revolucije i razaranja, u tom dijelu svijeta uspostavljen je mir.

U skladu s primirjem u Nikaragvi su održani novi izbori na kojima je pobjedila prva ženska predsjednica u obje Amerike, Violeta Barrios de Chamorro. Od četvero djece koju je imala, dvoje ih je bilo na strani sandinista , a dvoje na strani somoze. To je bio jasan znak narodu da se ona nalazi po sredini i da su joj namjere usmjerene ka boljitku države. Decentalizirala je vladu, policiju i vojsku stavila je pod nadzor i smanjila broj vojnika. Unatoč njenim najboljim naporima, siromaštvo, glad i veliki interesi SAD-a da nastavi voditi osobnu politiku u državi, nisu joj omogućili da ostvari sve zamišljene ciljeve. No ipak, uprkos svim kompromisima koje je morala učiniti, upostavila je stabilne temelje za obnovu nacije.

Vratimo se sada na početak priče i Ortegu. 1990., 1995. i 2001. izgubio je izbore, tri puta za redom. Naučen prethodnim iskustvom odlučio je da više neće biti komunist. Strogo religioznom stanovništvu objavio je da je njegov novi heroj, ni manje ni više nego sam Isus. Odlučio je otvoriti državu i pokrenuti strane investicije kako bi se izvukli iz siromaštva s kojim se država desetljećima bori. U svojoj transformaciji uspio je osvojiti narod i nakon tri izgubljene bitke, 2006.godine Ortega je napokon dobio izbore. Osvojio je i drugi mandat, a kako nije mogao treći jer je Ustav dopuštao samo dva, izmjenio je Ustav pa je na vlasti ostao i treći.

Protesti protiv predsjednika koji se pretvara u diktatora, uzrokovani razlozima nabrojanima na početku teksta, trajali su kroz 2018. godinu. Država je od 2015. godine imala najbrže rastući profit od turizma u Srednjoj Americi. Kao posljedica prosvjeda i nestabilnosti, razvoj turizma se zaustavio. Krajem 2019. stanje se postepeno vraćalo u normalu, ali ništa nije bilo kao prije. Ljudi žive u neizvjesnosti. Željni su borbe za slobodnije i pravednije društvo, ali strahuju za svoje živote i prihode, svjesni da budu li se prosvjedi nastavili, turizam neće opstati, kao ni druge grane važne za ekonomsku stabilnost. Činjenica je da je za vrijeme prosvjeda sve u državi stalo i da su se vratili godinama unatrag.

Jedna starija žena kod koje smo živjeli rekla mi je da joj nije važno tko je na vlasti, samo da opet ne budu neredi. Bila je tiha i ozbiljna dok smo pričale. Trudila sam se razumijeti je dok je šaptala kao da se boji da bi je netko mogao čuti. Mladi student s kojim smo obilazili grad na besplatnoj turi koju je vodio, strastveno je pričao o važnosti revolucije. Nije vidio druge opcije iako su mu suzile oči dok nam je prepričavao neke događaje kojima je bio svjedok.

Izbori slijede tek iduće godine. Što će se tada dogoditi, nitko ne zna. Do tada, pričat ću priče o Nikaragvi kakvu smo mi zatekli kada smo se našli tamo početkom ove, 2020. godine.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s