Bijele kute i trokutasti šatori

-Pripremite dokumente i po dva dolara za takse. -Gotovo na svakoj granici morali smo plaćati te glupe takse.

Vozač je izašao van, a mi smo ga čekali u mini-busu, na granici između Gvatemale i El Salvadora. Onda se prema nama približio tim od četvero ljudi odjevenih u bijele kute s maskama koje su im pokrivale lica.
-Mi smo zdrastveni djelatnici El Salvadora, postavit ćemo vam nekoliko pitanja i dati vam upute vezane za korona virus. Nakon toga ćemo svakome od vas izmjeriti temperaturu.

Moja tjelesna temperatura pola života iznosila je trideset i sedam s jedan ili dva. U obitelji smo izmišljali razne bolesti jer doktori nisu našli nijednu, a onda smo odlučili kriviti toplomjere. Nekad kasnije pročitala sam da je moguće da je to moja osobna temperatura. Od tada je više nisam mjerila. Dok mi se čovjek u bijeloj kuti približavao s toplomjerom, u glavi sam se odricala te ‘svoje’ temperature i poželjela neku od trideset i šest.

Tako je i bilo. Nitko od nas nije imao temperaturu i ne znam što bi se dogodilo da je bilo drugačije.

Muškarac u kuti ušao je u mini-bus i održao kratki govor o virusu. Rekao je da se širi iz Kine prema Europi, da moramo prati ruke, da smo tu sigurni, ali da pazimo što jedemo, da nema straha, ali da se brzo širi, da ne kašljemo jedni u druge, da se ne bojimo, neki ljudi od toga umiru, ali mi smo mladi. U Hondurasu nema niti jedan zaražen, završio je govor.

-Mi ne idemo u Honduras nego u Nikaragvu…-Nasmijao se ušima i očima, usta nisam vidjela.
-Sve će biti u redu, ovo je samo prevencija. -Zategle su mu se bore. Pretpostavila sam da je sada ozbiljan.

Ljudi u kutama udaljili su se od našeg mini-busa, vozač je stisnuo papučicu gasa i krenuli smo naprijed, prema Hondurasu. Putem smo raspravljali o virusu, nitko od nas nije znao o čemu priča, ali svi smo imali nešto za reći. Kad smo napokon ušutjeli, imala sam dovoljno vremena da se zamislim u lokalnom autobusu u Nikaragvi, s kokošama koje su nekad mrtve, a nekad žive, okružena ljudima koje ne poznajem. Zamišljala sam nevidljive bakterije, viruse i klice; u hrani, na naslonu sjedala, u zraku, kako mi šetaju po nosu. Osjetila sam strah i rekla Sve su to gluposti, sigurno samo pretjeruju. Nema šanse da virus dođe do nas. Nisam uvjerila ni sebe ni njih, pa sam nastavila gledati kroz prozor zamišljajući neke druge živote u koje bi se uvukla. Ova verzija mi se nije sviđala.

-Ja tu izlazim. Evo ti moj broj ako se nađete u San Juanu, mogli bi tamo popiti pivo. – Estonka je izašla iz mini-busa, ostavili smo je u nekoj kućici pored ceste. Mi smo nastavili dalje. Nikad nismo posjetili San Juan i nikad joj se više nisam javila.

Vozili smo se još malo pa je vozač zastao na nepoznatoj plaži u El Salvadoru.
-Imate sat vremena pauze, tamo su vam restorani. Onda se nalazimo opet na istom mjestu i idemo dalje.
Lice mi se preznojilo, brisala sam čelo i vrat. Toni svoje nije, izgledao je kao da su mu kapi vlage zapele po obrazima, između brade. Bilo je preko trideset i pet stupnjeva. Plaža je bila prepuna surfera, svi polugoli, baš onako kako bi se Estonki svidjelo. Sigurno će uživati.

El Salvador je mala država u Srednjoj Americi koja graniči s Hondurasom. Ono što je nama privuklo pažnju je da za razliku od ostalih država u Srednjoj Americi koje imaju svoje valute, za valutu koristi Američki dolar. Dolar je tamo uveden tek 2001., prije toga i oni su imali svoju valutu-Colon, po Kristoforu Kolumbu.
Navodno je ta odluka za promjenom donesena kako bi uspostavili bolji gospodarski i ekonomski rast, ali po istraživanjima koja su provedena, tako nešto konkretno, nije se dogodilo. Najveći problem pojavio se za one najsiromašnije stanovnike jer kada je do promjene došlo, nije postojala točno određena vrijednost kolona za dolar, pa je mnogo poduzetnika i obrtnika tu vrijednost ‘zaokruživalo’ za koju jedinicu više. Te male razlike bitno su utjecale na najsiromašniji sloj obzirom da su njihove plaće i dalje ostajale iste, a cijene proizvoda su rasle.
Ipak, trgovina s SAD-om sada je bila jednostavnija, a El Salvador nije prošao problem s inflacijom koji je zahvatio ostale zemlje Latinske Amerike. Pitanje je vremena kakve će posljedice takva odluka u budućnosti donijeti. Mi smo samo bili u prolazu, pa nam je plaćanje dolarima olakšalo jer nismo morali gubiti novce ni vrijeme po mjenjačnicama.

Zadnja scena koju pamtim iz te države, dogodila se za vrijeme dana. Toni je spavao sa slušalicama u ušima, ja sam opet gledala kroz prozor. Vozili smo se dugim pravcem, a u razmacima od nekih sto metara ponovo bi nailazili na isti transparent: “Ja imam rak. Pomozite mi.”, s licem mladića od nekih deset do petnaest godina. Ispod broj telefona, pa račun za uplatu. Pravac je još trajao, a onda smo se našli na velikom križanju. Po sredini tog križanja, na magistrali, između auta koja su jurila iz svih smjerova, nalazio se komad zemlje prekriven travom. U tom komadu na travi, bio je postavljen šator. Nije to bio pravi šator jer je ovaj imao samo krov koji su pridržavale četiri drvene noge. Do šatora je stajao onaj isti transparent koji sam viđala zadnja dva kilometra, sada je kraj sebe imao strelicu od kartona na kojoj je velikim slovima pisalo- “Ja sam ovdje.”
U sredini trokuta, ispod krova od šatora, sjedio je dječak sa slike, čelave glave s dugom cijevi zalijepljenom za usta. Kraj njega su bila još dva muškarca. Oni su stajali na nogama, njemu su ustupili stolicu. Vani je bilo vruće, oko dva sata poslije podne. Pomislila sam kako će im izgorjeti taj čudni krov iznad glave, kako će se svi rastopiti po zelenoj travi i nestati.

Brzo je prošla scena i više ih nisam mogla vidjeti. Scene koje gledaš kroz prozor nestaju u trenutku i odmah ih zaboraviš jer ih zamjene nove. Ali ova mi se zalijepila negdje u vidno polje, kao da sam je povukla za sobom, i šator i dječaka i taj krov koji će izgorjeti. Projecirala se na sve druge slike i nisam ga više mogla odlijepiti iz oka. Stavila sam slušalice jer glazba nekad briše slike i iz očiju, ali nije mi uspjelo. Možda mi je čuo misli, one da ulazim u tuđe živote, pa me zvao da uđem i u njegov, barem kratko. Da se stisnem s njim ispod šatora, da se uznojimo od sunca. Sama si rekla da se time baviš. Udaljavali smo se sve više, a ja sam zatvorila oči jer sam bila kukavica i bojala sam se ući u trokutasti šator. Istina je ipak, da mi paraziti biramo samo lijepe snove, a svi dobro znamo da trokutasti šatori tamo ne pripadaju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s