Život na jezeru Atitlan

Jackson

Neke ljude nikad ne zaboraviš, rekao mi je Jackson, pa zalio usta alkoholom koji je smrdio na rakiju. Upoznao sam tako čovjeka u brodu dok sam putovao Dunavom, zajedno smo putovali samo jednu noć. Bile su osamdesete, ja sam prvi put otišao na duže putovanje izvan Amerike, nisam znao ništa o Dunavu ni o Europi, a ni o životu. Taj čovjek je bio nekakav futurist, majke mi, bio je futurist. Pitao sam ga odakle je, a on je na to rekao iz Europe, ja sam rekao ma daj čovječe, iz koje države, a on je ponovio da je građanin Europe. Kužiš, bile su osamdesete, taj lik je o Europi već pričao kao o državi, kažem ti je*eni futurist! I kažem ti, tog lika sam zapamtio za cijeli život i sjetim se uvijek tri savjeta koja mi je dao, zapamtio sam tri, rekao je taj puno više, al’ ta tri su mi baš ostala, tu, tu, vilicom je upirao prema srcu. Prvo mi je rekao ovako, kada dođeš u novi grad i izađeš iz vlaka, stani, nemoj žuriti, pogledaj gdje svi ljudi idu. I onda kad vidiš gdje svi oni idu, ti skreni u drugom smjeru. Oni idu u hotele, tamo neće ništa naučiti ni iskusiti, nemoj ići njihovim putem. Prošetaj ulicom, pa nađi pansion, ostani kod neke obitelji, polako ih upoznaj i pitaj ih za lokalne restorane i barove. Navečer izađi gdje i oni, jedi kao oni, živi kao oni, i za par dana već će se naviknuti na tebe i pozdravljati te na cesti, a ti ćeš stvarno vidjeti kako grad živi.
I jesi napravio tako? You bet I did! Za dva dana bio sam pijan s lokalcima i igrao buće cijelo popodne! Pomakao je stolicu da se bolje namjesti, i odgurnuo malo tanjur od sebe da nasloni laktove na to mjesto, pa je nastavio glasno sa snažnim američkim naglaskom. Drugo pravilo! Pitao me di ideš, a ja mu kažem idem u Marseille. Planirao sam putovati Francuskom, i to mi je zvučalo kao dobra opcija. Kaže on meni, to je lučki grad, industrijski, nema se tamo ništa lijepo za vidjeti, zašto ideš tamo, idi u Cannes. Najjeftinije je, kažem ja njemu. Ostani manje dana, kaže on meni. Nasmije se i zaustavi malo da vidi reakciju na mom licu, pa nastavi.
Treće pravilo! Kad dođeš u Cannes otiđi u Royal hotel na doručak. Rekao sam mu jesi ti lud, to je najskuplji hotel u Cannesu. Baš zato, to je najskuplji hotel, ali svi znamo da u Cannesu ljudi ne spavaju i da se nitko ne budi za doručak, ti zato dođi što ranije da budeš potpuno sam. Cijena doručka nikada nije kao cijena ručka ili večere i ne može puno premašiti cijenu ručka koji bi platio u nekom lokalnom restoranu, ali stvar je u tome da će svi konobari biti slobodni, i samo će tebe služiti. Otiđi u Royal hotel na doručak, nećeš požaliti.
I, jesi li otišao? You bet I did! Svi konobari bili su odjeveni u svoja odijela i ja sam sjedio sam. Nosili su mi kavu i sok! Da vidiš taj hotel, s ogromnim stropovima i stupovima, osjećao sam se kao Bog…

Neta

U mojoj obitelji svi imamo umjetničku crtu. Otvorila je torbu, pa iz nje izvadila mali blok za crtanje i dodala mi ga. Prvo napravim fotografiju, pa ih onda crtam kasnije. Listala sam crteže ljudi koji su nastali na putu, bili su jako dobri. Imam dva brata, jedan brat je kao ti, odlučio je upisati pravo, nakon vojske i posla, samo ga je puklo da želi biti pravnik. I sada puno radi, ne crta više, skroz je odustao od crtanja. Drugi brat je odlučio isključivo se baviti crtanjem, sve drugo je pustio i posvetio se tome, završio je grafički dizajn, ali na kraju, on ne crta baš slobodno, crta za novac i po narudžbama ljudi, kaže da je zadovoljan svojim uspjehom, ali na kraju mi se čini kao da je to što najviše voli postalo sredstvo zarade i s vremenom će mu se zgaditi crtanje. Ne sjećam se kad mi je zadnji put pokazao ovakav nekakav crtež, pokazala mi je crtež žene koja je sjedila sama na klupi u parku i lizala sladoled. Ja radim u bolnici kao što sam ti rekla, učimo doktore kako se ponašati prema pacijentima, radimo s glumcima kako bi stvorili stvarne situacije, snimamo ih, pa analiziramo kasnije, znaš kada doktor treba reći obitelji da jedan član pati od neizliječive bolesti, mi simuliramo cijelu situaciju i učimo ih kako to prenijeti obitelji na najbolji mogući način. Radim taj posao već šest godina i rekla sam im, ili me pustite na godišnji od pola godine ili dajem otkaz. Obožavam svoj posao, ali trebala sam odmor. I pustili su me, putovati ću šest mjeseci. Crtam u slobodno vrijeme, crtam dok putujem, dok sam u prirodi…Nikad nisam prestala crtati, ali ne crtam za novac i crtam slobodno, kada svoju ljubav pretvoriš u izvor zarade, ne voliš je više tako jako. Vidim to po mom bratu.

Dominik

Linda je otišla u crkvu, pa ću vam ja poslužiti večeru. Ugrijao je pripremljene tanjure u mikrovalnoj, pa ih stavio ispred nas i sjeo preko puta. Pokupio je igračku s poda i stavio je na stol, pa se počeo smijati, ah djeca, djeca, planiram imati još jedno! Sjećam se da je njegova žena rekla da jedva stiže i s ovo dvoje i da ne misli imati više jer sam je baš to konkretno pitala, ali nisam mu se željela protiviti. Pitala sam ga gdje žene rađaju, znala sam da u krugu jezera nisam vidjela bolnicu.
Ah! To je veliki problem. Kad je Linda bila trudna, počelo je jako boljeti i ja sam čuo da je dobro uzeti babicu, pa sam platio babicu da bude s njom, došla je kod nas doma i rekla mi je Linda će roditi večeras! I čekao sam i čekao, a Linda je plakala, boljelo je užasno, ja sam bio jako zabrinut. I onda je prošla noć i sutra sam je pitao opet kada će Linda roditi, a ona mi je rekla Linda će roditi večeras. I drugu večer nije rodila, plakala je, vikala, ja sam zvao roditelje i tata mi je rekao budalo jedna jesi li normalan, babica će ti ubiti dijete, moraš ženu voditi u bolnicu. A kako bi ja znao! Nisam znao ništa.

Dominik se ispovijedao kao na ispovijedi dok smo ja i Toni žvakali omlete i pažljivo ga slušali da povežemo sve nepoznate riječi u rečenicu kako bi bili sigurni da razumijemo ono što nam govori. Imao je trideset dvije godine i dvije djevojčice, jednu od šest i drugu od godinu dana. Bio je jako iskren oko svoje pogreške, nekoliko puta je ponovio kako nije znao i kako je bio glup i kako se bojao, kao da nas je želio pitati zašto mi nitko nije rekao što da radim?? Rekli su mu, samo te upute koje je dobio, dobije i većina Gvatemalaca koja živi u ruralnim dijelovima, babice porađaju žene kao životinje, pa ih većina umre pri porodu ili izgube dijete.

Kad je dolazilo drugo dijete, odmah sam vodio Lindu u bolnicu, nisam čekao. Ispričao nam je u detalje porod i kako je sve prošlo dobro, sretan što je popravio svoju figuru oca. Da skrenemo temu s rađanja djece, pitali smo ga zašto ne preporučuju treking na vulkan San Pedro, je li situacija stvarno tako ozbiljna.

Uz jezero Atitlan nalazilo se nekoliko vulkana, jedan od njih je Sad Pedro u mjestu istoga naziva gdje smo živjeli tih tjedan dana kod Dominika i babe Elenite.

Ah, da, puno pljački je na vulkanu i ne možemo to nikako kontrolirati. San Pedro je jako siguran, ali Santiago nije (jezero je okruženo s nekoliko malih mjesta i Santiago je jedno od njih), ljudi su siromašniji i ljubomorni su na uspjeh San Pedra u turizmu i onda nikako ne žele poštovati zakon. Policija bude na vulkanu, ali to je ogromno područje i nemoguće je sve kontrolirati, oni se sakriju negdje između stabala i samo napadnu, teško je to zaustaviti. U San Pedru je sve uređeno, nema hipija, nema tetoviranih. Brzo je bacio oko na nas dvoje i naše gole ruke, u redu ako imaš jednu ili dvije tetovaže, to mi je u redu, ali znate one koji imaju pune ruke, prsa, sve…Ne želimo njih tu, oni puše marihuanu, ne želimo ih blizu naše djece. San Marcus je takav, puno Gvatemalaca je rasprodalo svoju imovinu Amerikancima i sada tamo žive sami hipiji. Mislim da je dobro dati u najam nešto, ali ako prodaš, dobiješ novac, ali uvijek izgubiš svoju zemlju i to onda više nije Gvatemala.

Izdali smo Dominika i nakon San Pedra, jedan dan proveli u San Marcosu i prespavali u hostelu na jezeru. Divlje i zeleno selo s raštrkanim ulicama, puno hipijevskih dućana po cesti, uličnih umjetnika, akrobata koji su plesali s vatrom, a u zalazak sunca ekipa je palila vatru i pjevala. Dok sam spavala u hostelu gdje smo bili smješteni u San Marcosu, u noći mi je pao mobitel s kreveta i udarac me probudio, pa sam otvorila oči. Kako nisam nikako mogla u mraku pronaći mobitel, došuljala sam se do čovjeka koji je iz ne znam kojeg razloga imao upaljenu čeonu lampu i pisao nekakav dnevnik. Uhvatila sam ga za ruku i rekla mu posudi mi lampu. Trznuo se i umalo me udario tom istom rukom, ali brzo je shvatio o čemu se radi pa mi je dodao lampu, ja sam iščupala mobitel koji je bio negdje u prašini ispod kreveta, pa mu vratila lampu i legla opet u krevet, a on je u četiri ujutro nastavio pisati svoj dnevnik s čeonom lampom. Kako nisam mogla više zaspati, odlučila sam ustati i pogledati izlazak sunca, sjela sam na drveni dok ispred hostela i čekala, lik s čeonom lampom pojavio se kraj mene pa počeo svirati frulu. U daljini je ekipa plesala ples u krugu i dizala ruke u nebo ponavljajući neku mantru. Izašlo je sunce, pa sam otišla na jutarnju jogu. Čovjek ispred mene koji je imao barem šezdeset godina pitao nas je smeta li nam da trenira u gaćicama, većina ljudi je razumjela da želi trenirati gol, pa nam je instruktor joge objasnio o čemu se radi, i svi smo se složili, neka trenira u gaćicama ako mu je tako udobnije. Nisu imale onu rupu naprijed, pa je sve prošlo u redu i nismo ništa nepredviđeno vidjeli, iako su poze bile zahtjevne.
Iznad tih naselja hipija, joge i plesa oko vatre, gore u brdu, krili su se Gvatemalci koji nisu napustili San Marcos. Njih nisam srela jer se ovaj put nisam trudila popeti u brdo, bilo mi je dobro i u ovom svijetu, dole ispod. Oprosti mi Dominik.

89621788_504553210235026_6006472275526680576_n

89767924_558833398315774_5508189162190143488_n

Da se vratim za naš stol gdje smo nas troje još uvijek sjedili, iako smo davno pojeli večeru. Dominik je još uvijek pričao, sada o kriminalu u Gvatemali. Oni te samo nazovu i kažu, znamo da imaš turiste doma i kažu ti ako mi ne platiš toliko novaca, ja znam gdje ti ide kćer u školu, znam kako ti izgleda žena…Moraš platiti ili si gotov.
Pa šta je s vlasti, može li se to ikako dovesti u red, rade li išta oko toga?
Vrtio je glavom i stisnuo usne u crtu, naš prošli predsjednik je završio u zatvoru jer je bilo previše korupcije, puno policajaca radi s bandama. On je izmislio tisuće i tisuće radnih mjesta i uplaćivao plaću tim ljudima, a zapravo su to bili njegovi računi, pa se tako obogatio. Najgori su veliki gradovi, ja nikad ne idem s djecom u Gvatemala City, previše je opasno. Ne možeš to kontrolirati, ne možeš….
A šta je s onim pričama o presretanju vozača dok voze i pljačkama autobusa?
Da, ako vlasnik kompanije nije platio ‘šefu’, ‘šef’ pošalje ljude da nađu bilo koji njegov bus i motorom zaustave bus i ubiju vozača, iako on nikad nije kriv. Ali to je najviše oko Gvatemala Citija, veliki gradovi su najopasniji. Dominiku je zazvonio mobitel, pa se javio, ustao sa stola i napustio prostoriju.

Kuhinja je bila podijeljena na dva dijela, u jednom dijelu nalazilo se sve što se inače nalazi u kuhinji, od šporeta do pečnice i frižidera, a u drugom dijelu bili smo mi, sjedili smo za dugim stolom i izmjenjivali se zajedno s tanjurima koje je Linda postavljala ispred nas.

Za jezero Atitlan kažu da je jedno od najljepših na svijetu, najdublje jezero srednje Amerike okruženo vulkanima i malim mjestima u kojima žive stanovnici odjeveni u tradicionalnu majansku odjeću. Linda mi je rekla da svaka skupina nosi svoje boje i ima poseban način odijevanja, pa tako u San Marcusu, hipi mjestu u kojem smo proveli jedan dan nakon San Pedra, su sve žene odjevene u crno. Osim toga, moguće je i da samo nekoliko kilometara udaljeni, pričaju i različitim majanskim jezicima. U našoj kući pričalo se Tzutuhil jezikom, a Tzutuhil Maje najbrojnija su skupina tu na Atitlanu. Neta kaže da Tzutuhil zvuči ko izraelski, a na večeri kada smo slavili rođendan jednog Netinog prijatelja iz Izraela, sam se u to i uvjerila dok sam ih slušala. Zvučali su skoro kao baba Elenita.

Na jezeru smo se zadržali malo više od tjedan dana, za dvadeset pet eura po danu spavali smo kod Dominika gdje nam je Linda pripremala tri topla obroka, a u cijenu je bila uključena i škola španjolskog. Ujutro smo imali nastavu u školi koja je bila pozicionirana uz obalu jezera, nas dvoje s jednom profesoricom. Prvo jutro, za vrijeme nastave profesorica se ustala sa stola jer je bila buka, pa se vratila sa suzama u očima i javila nam da su dva psa zaklala jednog. Bitno je pse spomenuti u svakoj priči, obzirom da su u našim životima trenutno prisutni koliko i ljudi.

89958968_205255383874162_3690565848700813312_n

Škola se sastojala od nekoliko katova i bila je na otvorenom tako da se u daljini vidjelo jezero i vulkani. Na svakom katu bilo je nekoliko stolova i svi učenici radili su jedan na jedan s profesorom ili u našem slučaju dva na jedan što je bilo posebno zanimljivo. Većinu vremena smo se smijali krivim frazama na španjolskom i obzirom da smo igrali igre koje su se uglavnom sastojale od pitanja o nekakvim životnim radostima, naša profesorica je u nekim trenucima poprimala ulogu osobnog psihologa ili savjetnika za parove.

89654728_1244441502613661_3211974709444870144_n

Rebeka

U školi sam upoznala Rebeku, Rebeka je s Aljaske i ne brije noge. Bila sam pomalo tužna jer sam to primjetila, voljela bih da njen izbor nebrijanja nogu ne bude tako primjetan za mene, ali kasnije sam vidjela još puno neobrijanih ženskih nogu i sve ih manje primjećujem.

-Šta će ti karijera. Zašto moraš biti nešto određeno, ako možeš biti sve…Možda danas želiš to, a sutra želiš nešto skroz drugo. -Pitala sam je koliko godina ima, odgovorila mi je dvadeset i dvije. Nosila je krivo ošišane šiške i nos joj je bio pun pjegica.
-Radim u ribarnici svako ljeto, a zimi putujem. Moji su već navikli, radim to pet godina. Mama nikad nije napustila Aljasku i uvijek se boji za mene i svašta umišlja u glavi, ali mislim da se i ona više navikla, glupost ti se može dogoditi bilo gdje, a ovakva iskustva ti se ne mogu dogoditi doma.
-Ipak, pričala mi je puno o Aljasci i nikada nisam čula da netko s toliko strasti priča o mjestu u kojem živi.

Sutra, kad se nas par iz škole u pet ujutro popelo na Indian nose, vrh planine koji je stvarno podsjećao na nos, da bi dočekali izlazak sunca, Rebeka mi je pokazivala razna zviježđa, pa sam primjetila kako Velika kola izgledaju drugačije na ovoj strani svijeta, okrenuta naopako.

Navučeš se na putovanja, jelda, rekla mi je, jednom kad kreneš, teško se zaustaviti…

89761331_499302681011759_1855388149174239232_n

Izašlo je sunce na Nosu, pa smo se svi zajedno spuštali nazad u San Pedro. Naš vodič, inače brat od dida Josea, putem nam je pričao o prirodi, pa nam pokazao grah koji smo jeli svaki dan na sve moguće načine, čak i s bananama kao desert. Prvi put sam vidjela zrno kave, a barba je svakome ubrao po jedno i dao nam da žvačemo, nije uopće bilo loše. Išla sam slikati neko čudno stablo, pa se on zaustavio i otkinuo s njega koru, dodao mi je i rekao, ovo je turist. Nije mi bilo jasno što priča, ali onda mi je pojasnio da svi turisti kad dođu na jezero, sunčaju se, pa izgore i onda se gule kao ovo stablo. U njihovu čast stablo su prozvali turist jer je stalno oguljeno. Ovo je Čeh, pomislila sam, pa smo nastavili dalje.

89926137_1100052137005561_6861665929915269120_n

 

89846166_1051830621854039_2934129551329984512_n

Naša kuća imala je jedan kat, studenti koje je obitelj ugostila živjeli su u sobama na katu, a u prizemlju je živio Dominik s Lindom i njihove dvije curice. Tu negdje živjela je i baba Elenita i dide Jose. Nisam bila sigurna u raspored stanovanja, u prizemlju bi nekada vidjela kroz prozor u hodniku, veliku prostranu prostoriju gdje je po sredini stajala drvena stolica, ona koja se može ljuljat kad sjedneš u nju, i u njoj je sjedio dide Jose, a par metara od njega na polici je bila postavljena televizija s antenom po sredini kao rogovima. Prolazila sam tu svaki dan, pa bi mala Elenita istrčala vani da popriča sa mnom prije nego odem, redovitije nam je slobodno ulazila u sobu, pa se valjala po prostirci za jogu čekajući da ja i Toni odemo s njom jesti.

89661879_676898553054651_2347408813646151680_n

Večerali smo opet Lindinu večeru, a Jackson je glasno pričao kao i inače kad bi se svi našli u kuhinji.
Izgorjela mu je kuća u Kaliforniji, navodno čeka dok mu se ne izgradi nova. Sada živi svugdje pomalo, a u Dominika, kako kaže, se osjeća kao doma. Kasnije će ići za San Salvador, tamo isto ima jednu obitelj koja ga čeka, kaže, jako dobre prijatelje.

-Muškarac se ne bi trebao oženiti prije tridesete! Treba prvo putovati i puno raditi da zaradi dovoljno novaca kako bi mogao odgajati dijete kako bog zapovijeda – Mazio je bradu koja mu je neuredno prekrivala pola lica.
-Imaš li ti djecu? Da, imam sina.
-Kad si ga dobio? -S 19 godina.

Neke ljude nikad ne zaboraviš! Ponovio mi je Jackson na kraju priče o futuristu s Dunava, pa je opet zalio usta rakijom i napustio prostoriju.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s