Baba Elenita

-Imala sam šesnaest godina kad mi je otac pronašao muža, tada su me i udali. Do tridesete sam rodila petero djece, sve sam ih sama odgajala, muž je išao svojim poslom. Nije mi ni majka mogla pomagati jer je napustila oca i mene s njim, još puno prije, nisam je od tada ni vidjela. Ima ona sada nekog drugog muža, pa s njim živi. Njoj je sada preko sedamdeset godina, a ja imam šezdeset. Otac je uvijek bio pijan, nije mi bilo lako s njim, ali eto kad su me udali bilo je lakše.

Sjedila je zavaljena u stolici, plela prstima i pričala. Ispred nje, na dugom stolu u blagavaonici, bio je tanjur napunjen žutim povrćem koje sam prvi put vidjela, jela je to rukama i u pauzama nastavljala s pričom.

-Jose je zato dobar muž! S njim ste sigurno sretnija i lakše vam je. -Neta, mlada Izraelka koja je boravila kod iste obitelji kao mi, dolazila je uvijek do krivih zaključaka, vodeći se zdravim razumom.

Baba je bila iskrena, pa se glasno nasmijala i mahnula masnom rukom po zraku,
-Jose! On je sada dobar, kad je star! Prije je bio isti kao moj otac, stalno je pio, stalno pijan. Onda mu je Bog prosvijetlio pamet, pa je digla ruke u zrak i rekla gracias.
-I ne pije više kao prije. Sada ide u crkvu, pa pomaže fratru. Gracias a dios, ponovila je još jednom.

Lice joj je bilo glatko i sjajno, s par mekih bora oko usana. Kad se smijala podsjećala me na moju babu Cvitu, s velikim i tamnim očima, stalno se smijala i zahvaljivala Bogu.

-Čule smo kako pjevate, bilo je baš lijepo. -Spavale smo na katu, a iz prizemlja se svako jutro čulo pjevanje žene na nekom izmišljenom jeziku. Jedino što sam razumjela je da u tom pjevanju netko iskreno uživa.

-Jako volim pjevati, stalno pjevam! Malo čistim i pjevam, perem robu i pjevam. I kad radim tortilje, uvijek pjevam. Meni je to sve u glavi, ne znam ja čitati ni pisati. Ja bi rekla mama, molim te pošalji me u školu i molila i molila, ali nije htjela! Rekla bi mi, ne, Elenita, moraš raditi, ima puno posla. Tako nisam nikad otišla u školu. Novi predsjednik je imao kampanju da sve žene nauči čitati i pisati, pa su učili sve žene u selu, ali ja sam već bila stara. Naučila sam malo čitati, pisati ne.

Duga drvena ogrlica visjela joj je do pupka, a na sebi je nosila tradicionalnu odjeću kakvu nose Tzutuhil Maje, majicu sa zlatnim rukavima nagrišpanim u ramenima i suknju šarenih boja koja joj je pokrivale noge do gležnjeva. Sjedu kosu umotala je u debelu pletenicu.

-Pa još imate vremena, možete sada malo vježbati čitati. Možete čitati priče od unuke, to je puno lakše. -Neta je bila uporna sa svojim obrascima ponašanja, a baba je strpljivo poslušala mladu pametnu Izraelku, pa se opet počela smijati.

No, amiga…Nemam ti ja vremena za učenje, previše je posla tu. Treba pomoći Lindi oko djece, treba raditi tortilje! Ali ja sam sretna, gracias a dios (bogu hvala). Gracias a dios što mi je dao dar, dar s neba da mogu zapamtiti sve pjesme, sve mi je u glavi. Zato mogu pjevati stalno, ne treba mi knjiga. Pjevam u crkvi svaki dan na misi. Jose isto pjeva, a ni on ne zna ni čitati ni pisati. On pjeva i svira.

Rukama je oblikovala instrumente po zraku, pa emitirala zvukove dok je udarala po praznom prostoru. Kad je završila glasno se nasmijala sama sebi, pa udarila rukama o koljena.

Neta je gledala razočarano, kao da bi njena baba u Izraelu postupila drugačije ili bi je ona naučila drugačije. Ovu babu su naučili kako svijet funkcionira i Neta tu nije mogla ništa, u tom svijetu žena se brine o djeci i sluša oca, udara rukama o tijesto da oblikuje tortilje. Znatiželju se ugasi onda kada od djevojčice zatraže da se uda za muškarca. Sada baba pjeva, i to joj nitko ne brani, pa je i to previše veselja.

-Ja ni španjolski nisam znala. Onda je Dominik došao iz SAD-a i rekao mama moraš naučiti, pa kako ćemo raditi sa studentima, moraš pričati s njima. Rekla sam mu sine moj, ja ti to ne mogu! I poco, a poco, počela sam pričati. Sve s uhom, čujem pa ponovim! I eto, sada malo pričam.

-Vi odlično pričate, pa sve se razumijemo! -Ne znam tko je gore pričao, Neta koja je zapravo pričala talijanski, ali je riječi oblikovala tako da zvuče španjolski, ja koja sam to radila s francuskim ili baba koja je pričala Tzutuhili i ispravljala nas dvije, a nikad je nitko nije naučio španjolsku gramatiku. Ono što je uvijek na kraju najbitnije, nas tri smo se razumjele.

Gracias vama što pričate sa mnom! Gracias!

Baba nam se stalno zahvaljivala, zato što pričamo s njom, pozdravljamo je, spavamo kod nje, zato što se igramo s njenom unukom. Prvo nama, pa onda Bogu. Rekla nam je da je napustila onoga katoličkog kada se udala za Josea, tada se uputila njegovom, onom evangelističkom. Oba su je veselila i oba su joj bila utjeha i opravdanje za trule dane u životu.

-Rodila sam petero djece, dvoje je umrlo troje je još živo. Od tri sina, samo Dominik živi tu, druga dva su u SAD-u. Teško mi je oko srca svaki dan. Ja sam tužna, ali što mogu, neka oni samo budu sretni tamo. Tako treba biti.

-Imaju li djece? -Mislila sam na sinove u SAD-u jer smo s dvije curice od Dominika živjeli već nekoliko dana.

-Nemaju djece, samo Dominik. Moj sin ima četrdeset godina i njegova žena isto, ne može više imati djecu. To je zbog menstruacije, kad imaš menstruaciju onda možeš imati djecu, kad nemaš ne možeš više. S četrdeset i šest godina moja menstruacija je stala i nema više djece, gotovo. A prva menstruacija s deset godina. Tako je Bog želio, ako ne može, ne može. Bez menstruacije uvijek sve dobro, nema problema, a kad dođe uvijek problemi.

Malo smo se iznenadile ovoj iznenadnoj lekciji iz biologije, al’ smo ozbiljno poslušale do kraja. Nakon menstruacije baba je stala s pričom, pa se ustala sa svojim tanjurom u ruci i lagano nam se naklonila s još jednim gracias, pa napustila prostoriju.

Bog je imao ključnu ulogu u njenom životu tako što je pravdao sve što joj se nije sviđalo, pa nije imala mjesta za kukanje i popravljanje nepopravljivog. Sudbina je davno bila napisana negdje gore i nije trebala znati čitati da bi je mogla živjeti. Neznanje je isto bilo dar od Boga jer je zaštitilo od svega što bi njen život učinilo manje vrijednim. Svi njeni svakodnevni zadaci bili su smisleni i opravdavali su funkciju života. I na kraju bilo je tako. Prosta baba iz Gvatemale, s dva zlatna zuba i glavom punom tekstova pjesama, sjedila je za svojim stolom s pričom koju nije imala namjeru mijenjati. Bila je čista i mirna u svom neznanju s Bogom kojega je stalno vidjela negdje gore kada bi podigla pogled i vikala zahvalno gracias!

89358743_492610444738996_2587708913847631872_n

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s