Nasljednici Maja

U planinama, na visini od dvije tisuće metara, vidi se Gvatemala. Vidi se ako pogledaš kroz prozor lokalnog autobusa, ali još bolje se vidi ako uđeš unutra pa joj sjedneš bliže. Izađeš li vani, pa se uputiš uskim ulicama vidjeti ćeš je kada kraj tebe prođe žena u kariranoj crvenoj suknji, pa još nekoliko njih iza nje, s vrećama brašna na glavi. Prođi dalje pa načuli uši, lako je moguće da čuješ Gvatemalu, na jezicima koje sigurno nećeš razumijeti jer Gvatemala ne priča španjolski. Gvatemala miriše na kukuruz i jede previše tortilja. U planinama, na visini, sjedi Gvatemala i čeka da je ukradu.

Iskrcali smo se iz busa, mozak mi nije imao više vremena da se bavi stvarima od jučer jer se previše toga događalo danas. Prostor između je kratak, pa je pisanje jedini način da zadržim misli i dojmove dok ih ne zamjene neki drugi i izbrišu one prethodne. Iako se fizički relativno brzo prebacujemo iz jedne lokacije u drugu, unutar mene uvijek se odvija nekakav period aklimatizacije. Primjetila sam da prvi dan budem pretežno nervozna i da mi smetaju lijepe slike, nemam volje pričati s Tonijem koji to procesuira puno brže od mene. Sutra već bude drugačije, izađem u šetnju, pa dok istražujem i gledam, dopustim očima da prenesu mozgu informacije i počinjem normalno reagirati na stvarnost koja me okružuje, komunikacija s Tonijem se popravlja, prihvaćam lijepe slike. Prekosutra već bistro gledam u daljinu koja mi je poznata i često plačem od sreće, bez imalo lažne poetičnosti u ovoj rečenici. Tako se nekako taj proces odvija u mom slučaju. Ako imam manje dana, ranije krenem s plakanjem.

U prvoj takvoj šetnji Nebajom, sjela sam na klupu po sredini glavnog trga, pa promatrala scenu pozornice koju prvi put vidim. Žene u dugim crvenim suknjama i džemperima koji su na oko izgledali kao da su ručno izvezeni, što sigurno i jesu bili, prve su se spustile na scenu. Za njima su se lagano došetali muškarci s kaubojskim šeširima na glavi, pa se posjeli na klupu jedan do drugoga, formirali su crtu od šešira, a ispod nogu im je na maloj drvenoj stolici sjedio dječak s kutijom i alatom, pa jednom po jednom očistio čizme dok mu ruke nisu potpuno pocrnjele. Kad je dovršio posao, ustao se i naplatio, sklopio drvenu stolicu, pa rukom obrisao lice, crnih obraza izgledao je kao da je izašao iz rudnika. Muškarci s kaubojskim šeširima ostali su sjediti još dugo. Sve žene odjevene su gotovo isto, u iste boje, s pokojim detaljom na odjeći ili drugačijom načinom pletenja kose, da se ipak razlikuju jedna od druge. Zrak miriše na kuhani kukuruz, a nebo je sivo-bijele boje i tu i tamo iz oblaka padne kiša, sitna i nevidljiva, ali uporna.

87282687_183227636290220_7230290367201935360_n

85056906_1220731178127433_1362452055372857344_n

86738650_150812782584430_2748951894629023744_n

U planini čiji vrhovi režu maglu, smjestio se grad Nebaj, na nekih 2 000 metara nadmorske visine. Uske ulice grada u nedostatku svjetlećih reklama ukrašene su krasopisima koji kite vanjske zidove restorana, lijekarni ili knjižnica. Šetnja kroz ulice mogla bi se usporediti s razgledavanjem galerije, obzirom da većina zidova krije neko skromno umjetničko djelo. Bojama su ispisani popisi lijekova, radno vrijeme mesnice i imena restorana, a iza kuća ili u daljini iz planine izbijaju visoki i uski zeleni borovi kao čuvari ovog muzeja umjerenog kiča.

87352714_977276886006832_2981370442079535104_n

Punog naziva Santa Maria Nebaj, Nebaj je jedan je od tri grada Ixil trokuta koji se nalaze u regiji El Quiche u zapadnom dijelu Gvatemale. Nazvani tako jer geografski na karti čine trokut, svi stanovnici su Ixil porijekla i pričaju Ixil jezikom. Druga dva grada su San Juan Cotzal I San Gaspar Chajul.

Ixil trokut smješten je u slavnoj planini Cuchumatanes. Velika zahvala ovoj snažnoj planini, zbog koje sam većinu vremena provela u nekoliko slojeva odjeće. Kao ni po danu dok je sunce, tako ni navečer, nema grijanja, pa sam noću spavala u majici, jakni od flisa, a najčešće bi se uvukla i u vjetrovku. Naravno, imali smo deke, ali ostali slojevi za mene su bili neophodni. Toni misli da imam problem s cirkulacijom, a ja sam mu objasnila da se ovakva ista situacija događa u Dalmaciji kad je preko dana sunce i onda dođeš doma i mater ne želi paliti grijanje jer je peti misec i već je lito, neš bit lud palit grijanje liti. I onda svi hodaju po kući u jaketama i glume da im je dobro. To što je sunce priko dana ne znači da je u kući toplo navečer je sve što ja pokušavam reći, mojima doma i Toniju u Nebaju. U svakom slučaju, veliko hvala planini Cuchumatanes i zbog njenih uskih i strmih cesta kojima smo se vozili dva dana brzinom prva, druga, prva, druga. Hvala Cuchu (kako je lokalci zovu) jer da se ja nisam u njoj smrzla, i da smo mi do nje lakše došli, ne bi Cuchu u svom kamenom džepu sačuvala posljednje bisere nekadašnje civilizacije koju bi da planine nema, gladni kolonizatori jako brzo razodjenuli, pa odjenuli u neko drugo ruho. Ovako je pozornica koju promatram ostala ista, ljudi ponosno pokazuju narodne nošnje noseći dio doma uvijek sa sobom, bez nužnosti da budu ogledala ostatka svijeta, što većina nas nažalost je, jednolična kopija neke nevidljive diktature.

Ipak, odrekli su se jednom i oni svoje tradicionalne nošnje. Za vrijeme građanskog rata, majanska populacija bila je glavna meta aktualne vlade koja je djelovala pod koncima Sjedinjenih Američkih Država, uvijek prisutnih kad se događa krvoproliće i borba za profitom. Neki pametniji, pomislili su da bi bilo pametnije ne isticati se tradiciolnim načinom odijevanja, pa su nošnje ostavili doma na krevetu, barem na neko vrijeme. Nažalost, crtama lica, gustim smeđim kosama i velikim tamnim očima, domoroci su se izdvajali od ostatka stanovništva, pa je ipak na kraju u genocidu koji se odvijao nad majanskom populacijom, uspješno ubijeno trideset pet tisuća ljudi. Ostalih sto pedeset tisuća proglašeno je nestalima i nikada nisu pronađeni.

Chajul smo posjetili u kratkom izletu iz Nebaja. Uhvatili smo Chicken bus pa se uputili nekih trideset kilometara dalje da vidimo kako izgleda još jedan grad Ixil trokuta. Kad smo došli pala je kiša, ljudima to nije smetalo da šetaju po ulicama. Djeca su taman izašla iz škole u svojim bijelim košuljama i plavim hlaćama i suknjicama, učiteljice su vikale za njima, nosili su marendu u rukama i vukli mlijeko na slamku, ulice su bile žive. Prodavalo se voće i tortilje, piletina s pomfritom.

87280048_231762741323035_5749014481057349632_n

Psi kao glavni stanovnici svih ovih gradova, slobodno šetaju, prave djecu i kote ih u kutovima ulica. Tako je jedan, do policajca koji je usmjeravao promet, stao u pozu za obavljanje nužde, napeo mišiće, pa kraj noge policajca ostavio mirišljavi trag.

-Ajde kupi onaj raif. -Od ideje da se potpuno odjenem u tradicionalnu gvatemalsku nošnju, Toni se pomirio i s tim da me pokuša nagovoriti barem na raif.
-Prvo, to nije raif. Drugo, ne znan di ću to nać, mislin da one to sebi doma rade. -Neke od žena nosile su šarene ukrase u kosi.
-Pa aj pitaj, samo pitaj. Baš bi ti lipo stalo. -Bio je uporan, pa sam čekala da se na ulici pojavi žena s ukrasom na glavi. Našla sam jednu, pa joj pristupila i upitala je gdje mogu nabaviti takav raif. Upirala sam prstom prema njenoj glavi kako bi joj objasnila što tražim. Rekla mi je da na tržnici ima žena koja ih prodaje, pa smo se uputili tamo.

U malom dućanu, između šarenih tkanina i ukrasa virila je glava žene s raifom. To je ta!

-Imate li to na prodaju? – Opet sam joj upirala prstom u glavu.
-Da, da. -Žena mi je pokazala ogromni dugi komad tanke tkanine. Izbezumljeno sam je gledala.
-To se umota u kosu. -Pokazala mi je izbliza kako to zapravo izgleda. Žene bi komad tkanice uplele u kosu tako da se debeli pramen kose s jedne i druge strane mota oko tkanine. Obzirom da najviše što od svoje kose mogu napraviti je da ošišam šiške kad narastu, a i to ne bude previše uspješno, odlučila sam ipak odustati od ove kupnje.

Žena je to shvatila kao da želim baš njen raif, pa je krenula otpetljavati tkaninu iz kose nudeći mi svoj ukras na prodaju. Jedva sam je uvjerila da nije problem u tkanini nego u mojim sposobnostima, pa je zadržala tkaninu u kosi. Kasnije, u Chichicastanangu, kupila sam šarenu gumicu za kosu pa zavezala pundžu, da usrećim Tonija.

Osim raifa, ono što nam je privuklo pažnju, bili su dugi redovi koji su se formirali ispred banki. Uvijek bi barem strpljivih pet čekalo do vrata. Onda bi zaštitar otvorio, pa uvukao jednog unutra, a ove druge, ostavio ispred da nastave čekati.

87954608_290308438612899_3976366394349453312_n

Dok smo prolazili ulicama jedna baba trčala je za unukom i smijala se otvorenih usta, a ja sam bila bezobrazna pa sam bacila oko kroz otvorena vrata unutra u njenu kuću. Po sredini, u zemlji, stajao je lavor pun robe, a kraj njega stolica. Više od toga nisam vidjela, nastavila sam šetati dalje misleći na svoju babu iz Drvenika. Sjedile smo na kauču u nje doma kad mi je prepričavala dane iz mladosti pa mi je sjetno rekla sve šta san tila kad san bila mlada je da mi nije zemlja pod nogan kad kuvan. Samo san se bogu molila, da mi je dočekat pločice u kužini. I vidi sada! Iman pločice, i ja i mater ti…I ope’ nešto fali! Luda su vrimena došla.

Ponovila je baba nekoliko puta tu priču u raznim verzijama i situacijama, kao i ostale priče iz njene mladosti koje cijela obitelj zna napamet. Sve njene priče pretvorile su se već u legende i iskoristi ih u novim životnim prilikama, kao mudru puku iz starih dana mlađim generacijama. Neke češće nego druge. Bilo mi je lakše pomiriti se sa sudbom babe koja je trčala za unukom, misleći da je pločice ne bi učinili sretnijom, ostavila sam je iza sebe, s kainom zabijenim u zemlju.

U Chajulu, prosječni prihod po obitelji iznosi od jedan do tri dolara dnevno. Grad je zbog svoje povijesti za vrijeme tridesetšestogodišnjeg rata bio na udaru vojske, te se od posljedica rata, dvadeset i četiri godine kasnije, stanovništvo još uvijek nije oporavilo, a nažalost ni budućnost ne izgleda puno svjetlije obzirom da je većina ljudi usmjerena na preživljavanje današnjeg dana.

Oko sedamdeset posto odraslih je nepismeno, a u istraživanju provedenom početkom ovog stoljeća, podaci su pokazali da manje od jedan posto djece završi srednju školu, a samo pet posto ih završi osnovnu. Zbog siromaštva, prisiljeni su napustiti školu kako bi pomogli u uzdržavanju ostalih članova obitelji. Gotovo cijelo stanovništvo živi u teškom obliku siromaštva, velike obitelji dijele kuću koja se sastoji od jedne prostrane prostorije s malo svijetla i kako sam već vidjela, podova prekrivenih zemljom. Inače se u kućama nalazi otvoreni kamin gdje se loži vatra, pa zidovi kuća postepeno dobivaju sve tamniju boju. Zbog takvih uvjeta življenja i hranjenja gotovo pa i isključivo kukuruzom, većina stanovnika ima respiratorne probleme i pate od bronhitisa, tuberkuloze i čestih upala pluća.
87350102_201009691270715_5628548641338687488_n

Vratili smo se u Nebaj u kojem je već pet dana za redom padala kiša. Kako smo svaki dan čekali sunce da se uputimo na trodnevno pješačenje planinama Cuchumatanes sve do Todos Santosa, grada do kojeg nismo znali drugačije doći nego tako, odlučili smo se da idemo sutra, pa kako bilo. O trekingu planinama Cuchumatanesa sam već dovoljno pisala, pa ću samo nastaviti dalje, od trenutka kada smo se probudili na 3000 metara visine, u obitelji kod koje smo spavali nakon dva dana dugog pješačenja. Pozdravili smo obitelj, pa uhvatili bus i za trideset minuta, bili smo u Todos Santosu.

Prolazili smo ulicama da pronađemo smještaj, a ja sam se okretala za muškarcima koji su bili odjeveni u potpuno istu odjeću. Da smo negdje drugo pomislila bih da je to samo predstava za turiste što se inače događa u razvikanim turističkim mjestima kada se izgubi tradicija, a profit se krene zarađivati isključivo od turizma, pa se takve nošnje odjenu samo za neku turističku grupu. U Todosu Santosu nije bilo turista i parada nošnji bila je svakodnevnica ovih ljudi.

87309667_251172612545376_6262197888210698240_n

Svi muškarci odjeveni su u bijele prugaste košulje s crvenim trakama u kombinaciji s crvenim prugastim hlaćama. Na glavi nose šešire s ljubičastom vrpcom, i obavezno im s desne strane boka visi pletena torba. Ovaj mali gradić smješten je na 2500 metara nadmorske visine, većina stanovništva majanskog je porijekla i pričaju mam jezikom.

87391874_2731012460352119_8370737521549639680_n

Svako jutro na osunčanom trgu okupljali su se lokalci kao gušteri, pa bi i ja među njima sjedila na klupi sve dok me ne obliju kapi znoja. Falilo mi je sunce. Dok bi oni tako sjedili i pili voćne sokove ili čekali dok im dječak očisti cipele, uvijek bi ih prekinuo zvuk zvona iz, pretpostavljam vijećnice, na koje bi se svi ustali sa svojih pozicija, pa uputili gore gdje bi, opet pretpostavljam, obavljali nekakav posao iza zatvorenih vrata.

Nakon nekoliko dana, bilo je vrijeme da se uputimo južnije da stignemo na market u Chichicastanango, najrazvikaniji i najpopularniji market u cijeloj Gvatemali.

Bila je nedjelja u Todos Santosu, na ulicama su se prodavale sve vrste voća i povrća, u kutovima ulica se kuhala kava. Kavu sam platila jednu kunu, pa zadnji put prije nego sam ušla u Chicken bus, zalijepila oči na scenu ispred sebe, tužna što napuštam ovaj neobični grad.

Chicken bus je američki školski bus koji Gvatemalci kao i još par država Latino Amerike kao Honduras, El Salvador i Panama, koriste u prijevozu ljudi i dobara. Umjesto popularne žute boje autobusa kakvu sam viđala po američkim filmovima, njihovi su najčešće crveni, uređeni raznim slikama ili natpisima o Bogu. Kako se radi o busu za djecu, postolja za noge su dosta uzdignuta pa dok sjediš koljena ti najčešće udaraju u prsa. O amortizerima ne znam puno, ali obzirom da sam više puta iskočila sa sjedala, nisam sigurna da ih ovi busevi imaju.

Chicken busom smo došli do glavnog kolodvora da pričekamo direktni bus za Chichicastanango. Bilo je osam sati ujutro i na kolodvoru se jeo doručak, piletina s pomfritom i sveprisutnim grahom. Sjeli smo do dva čovjeka koji su u rukama držali frigane batke i glođali ih. Pogledali su prema meni, pa sam ih pitala jel’ to inače tako da jedu meso za doručak. Rekli su mi da uvijek jedu meso za doručak, pa oglođali kosti do kraja. Toni im se pridužio sa svojim batkom, a ja sam naručila nekakvo pohano povrće. Žena koja je prodavala hranu za malim štandom na kolodvoru, prsom mi je otkinula komad povrća, pa stavila prema ustima da probam. Nisam imala izbora nego to prožvakati iako je imala crno ispod nokta. Pojeli smo pohanu hranu za doručak, pa sjeli u bus koji nema amortizere. Bila je to uzbudljiva vožnja za naše želudce.

Chichicastenango je smješten u El Quiche regiju Gvatemale i čini kulturni centar K’iche’ maja, koji pričaju K’iche’ jezikom. U prijevodu – ‘zemlja mnogo stabala’. Možda je baš zato ovaj grad odabran za snimanje Novih Avantura Tarzana iz 1935., kao i još mnoge druge lokacije u stablima bogatoj Gvatemali.

Ušetali smo pješke kroz kamena vrata koja su predstavljala ulaz u grad. Stigli smo u subotu, dan prije popularnog nedjeljnog marketa, pa smo šetali ulicama da upoznamo grad. Uputili smo se tako na groblje. Šareni grobovi iz daljine su podsjećali na spomenik veselju, a ne umrlim ljudima. Da je barem ovakvo naše groblje sjetno mi je rekao Toni, vridilo bi umrit.

Život nakon smrti posebno je slavljen u Gvatemali. Grobovi se bojaju u omiljene boje umrlih, ali često i u boje koje im predstavljaju neko posebno značenje. Tako su mnogi grobovi obojani u boje koje se određuju prema položaju u obitelji, grobovi djedova u žutu boju što simbolizira zlatno sunce koje čuva čovječanstvo isto kao što djed čuva svoju obitelj. Grobovi majki bojani su u tirkizne plave boje koje simboliziraju zaštitu, a bijeli grobovi prezentiraju čistoću.
Na dan Svih Svetih kada slave i Dan Mrtvih, lokalci se okupljaju na groblju gdje vrše rituale i molitve za svoje mrtve. U odjeći jarkih i šarenih boja, čiste grobove svojih bližnji, sade cvijeće i prave piknike kako bi proveli dan s onima koji im nedostaju.


Ušli smo unutra, križevi u svim bojama nizali su se jedan za drugim između svijetlih grobova. Šarenilo koje je izbijalo između cvjetova i zelenila nije razbilo muk groblja. Grlo mi je bilo stisnuto i kao da su te boje probijale tugu i kontrirale mraku u koji nas omota mama smrt. Pomislila sam kako i boje izgube funkciju kada je doživljaj bezbojan i crn. Moje naučene obrasce razmišljanja poremetio je tanki zvuk zvona. Okrenula sam glavu pa ugledala čovjeka s kolicima koji je po groblju prodavao sladoled i zvonio malim zvoncem da obavijesti ljude o svojoj prisutnosti. Iza šarenih križeva, izbilo je nekoliko kolica sa sladoledima, pa je par djece preskočilo grobove i kupilo sladoled.

85240843_220371142431634_3212548693169274880_n
Lizali su sladolede i igrali se oko grobova s majkama koje su mirno prolazile kraj njih, ne upozoravajući ih da se ne smi penjat’ na grob. Malo dalje, na asfaltiranom prostoru omeđenom s par stupova gorjela je vatra, pomislila sam da vrše kremiranje. Nisam otkrila šta je gorjelo u velikoj vatri, ali sa strane je gorjela mala na kojoj su bile postavljene gradele na kojima su se pekli keksi, par ljudi sjedilo je oko gradela s keksima i pričalo. Za mene šarenilo nije promijenilo boju groblja i naučeni osjećaj grča trajao je čitavo vrijeme dok se nisam udaljila od zvuka zvona čovjeka koji prodaje sladolede. Otišla sam s mislima o ljudima koji stvarno vide boje po grobovima, ili su barem meni tako izgledali, zadovoljna što su barem njih naučili drugačije.

87293993_1088445648180396_6557274738584977408_n

U centru Chichicastananga nalazi se crkva Santo Tomas stara 400 godina i izgrađena na ruševinama majanskog hrama koji su kolonizatori srušili kada su osvojili još jedan gvatemalski grad. Uništili su hram, ali njegovi temelji glasno vrište ispod zidova crkve. Majanski svećenici koriste crkvu za svoje rituale, a na važne dane u crkvi pale i žrtvuju kokoš. Osim toga, stepenice koje vode do ulaza u crkvu, njih osamnaest, predstavljaju osamnaest mjeseci majanskog kalendara. Uzalud vam trud svirači.

87341301_532582004053292_3725953196649086976_n

Market u Chichicastanangu prostire se kroz cijeli grad, kroz sve ulice i njihove kutove, prostire se i na osamnaest stepenica majanskog kalendara ispod crkve, i na trg, pa dalje u rubove ceste. Cijeli grad pretvori se u veliki sajam hrane, pića, cvijeća, odjeće i suvenira. Unutar ulica u dubini postavljeni su stolovi s doručkom gdje se mogu jesti oni tradicionalni gvatemalanski, jaja s grahom i tortiljama, ali većina baba koje smo sreli tamo, jele su cornfleks u šalici punoj mlijeka. Malo dublje na drugu stranu, izložene su tkanine i odjeća boja narodne nošnje, prodaju se i mačete, maske bogova za plesove po kiši, i cvijeće. Cvijeće svih boja na stepenicama nametnute crkve. Grad je prepun Gvatemalaca koji dolaze busevima iz okolnih gradova u nabavu, ali i turista koji kako vrijeme odmiče, ima sve više i više. Čak ni tolika hrpetina ljudi ne može pokvariti doživljaj ovog sajma živosti. Šetali smo ulicama u krug i nekoliko puta sve obišli, svaki put se susrećući s drugačijom scenom. Oko podne je udarilo sunce i već smo bili pomalo umorni, a i trebali smo nastaviti dalje za jezero Atitlan. U vrućini i izmoreni od toliko živih slika, zgužvani s Gvatemalcima iz okolnih sela koji su u zavežljaju nosili kokoši i voće, u ugrijanom busu, napustili smo najluđi market koji smo ikad vidjeli.

2 thoughts on “Nasljednici Maja

Leave a Reply to Nisan Doma Cancel reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s