Put za Nebaj (Puni pištolj)

Zatvorila sam vrata od taksija i sjela nazad. Toni je sjedio ispred mene, na mjestu suvozača. Vani je padala kiša, farmerice su mi izgledale flekano. Izvukla sam glavu iz kape, pa pogledala u retrovizor, u dva okrugla smeđa oka čovjeka srednjih godina. Okrenuo je glavu prema meni naslonjen laktom na sjedalo, primijetila sam brkove i trbuh koji se skrivao iza volana. Pogledao me i rekao da je velika gužva. Onda je opet okrenuo glavu naprijed. Zaustavili smo se između automobila koji su dolazili iz svih smjerova, izgledali su kao da su zalijepljeni jedan za drugi i izgubio se red.

-Dogodila se nesreća. -Vani je bila magla, pa se ta rečenica uklapala u klimu, kao da je ispala iz oblaka.
-Što se dogodilo, ima li ozlijeđenih?
-Ima. Samo jedan.

Zalijepila sam obraz uz staklo i gledala naprijed. Bili smo blizu kolodvora, vidjela sam ga u daljini. Pokušavala sam pronaći sudar.

-Automobilska nesreća? -Postavio mu je Toni pitanje.
-Ne,ne. -Onda je rekao izraz koji nismo razumjeli. Uzela sam mobitel, upisala slovo po slovo u prevoditelj. Puni pištolj. Rekla sam to na glas Toniju, on je naslonio kažiprst o čelo i ponovio izraz, upitno promatrajući taksista.
-Da, puni pištolj. –Ponovio je taksist izraz.

Toni je spustio ruku s čela. Nastavili smo tupo gledati kroz prozor. Na radiju je svirala glasno glazba, a vani je padala kiša. Promatrala sam veliku crnu vreću koju su unosili u kamion. Stajali smo u mjestu, farmerice su mi se skoro osušile.

-Događa li se to često ili se dogodilo samo sada? -Pokušala sam povući rečenicu nazad u oblak.
-A ne, ne. Događa se često, puno puta.

Promet se pokrenuo i došli smo do ulaza na kolodvor. Policajka s kapom uvukla je glavu kroz naš prozor i tražila nas deset quetzala da nas pusti unutra. Rekla je taksistu da nam objasni situaciju, a on joj je kimnuo glavom kao da govori već jesam. Sada i puno puta prije.

Izašli smo iz taksija i naslonili ruksake na pod koji je bio polumokar. Gledali smo jedno drugo, bili smo dvije glave preplašenih očiju. Oko nas su se gurale žene s košarama na glavi, dječaci koji prodaju pomfrit i čovjek s kutijom punom lijekova. Neki su se smijali i pokazivali srebrne zube, pozdravljali se, glasno pričali. Crna vreća više nije bila tu, promet se pokrenuo, izrezano voće izbijalo je sa malih stolova u maglušini koja se spustila do trave.

-Vozi li ovaj bus za Nebaj?
-Da, da, naravno da vozi. -Čovjek mi je već pridržavao ruksak na leđima kako bi ga prenio u prtljažnik.
-Je li sigurno putovati za Nebaj sada? -Pitala sam ga jadna, zalijepljenih čizama za pod. Nisam se željela maknuti. Imala sam osjećaj da gdje god se maknem mogu upasti u lokvu.
-Da, da, naravno da je sigurno! -On nije vidio lokve.

Toni me gledao smrznutog pogleda i raširenih usana, pa sam i ja raširila svoje. Ušli smo u bus i sjeli jedno iza drugog. Gledala sam mu u potiljak, a on bi se okrećao na bok, pa bi se nesigurno nasmijali jedno drugom. Tu i tamo bi nešto rekli, al nismo puno pričali. Ljudi oko nas nastavili su igrati svoje uloge, brzo su nam ispunili prostor i glavu. Vozili smo se dalje, muzika je bila glasna i nekad bi iz oblaka izbilo sunce, ali nisam se mogla naginjati kroz prozor jer je do mene sjedio mladić koji je iz vrećice vadio bombon po bombon i glasno ih žvakao cijelim putem. Ipak bi nekada preko njega virila kroz staklo da vidim planine koje su izbijale iz daljine.

Vozili smo se dalje po uskim planinskim cestama, bili smo daleko od crne vreće, a ja sam bila zalijepljena između dva muškarca, na sjedalu u sredini. Nisam se mogla puno micati, ruke sam držala na koljenima i gledala sam naprijed, pa mi se odjednom učinilo kao da sam zamislila da sam vidjela crnu vreću. Izbilo je sunce i nisam se više mogla sjetiti; neka sjećanja samo zamjene druga.

U Gvatemali tjedno prosječno bude ubijeno oko sto osoba. Najveći broj ubijenih su mladi ljudi od nepunih dvadeset i pet godina, a najčešće su i ubojice isti. Pola populacije Gvatemale ima manje od sedamnaest godina, čineći je tako prilično mladom državom, ali istodobno s velikim problemom neobrazovanih i siromašnih mladih koji su osuđeni na život na ulici. Problem kriminala pojavio se s tridesetšestogodišnjim ratom koji je ostavio teške posljedice na društvo u cijelini. Od kraja rata, pa do danas, broj uličnih bandi se širi, a mladi često nemaju izlaza nego pristupiti jednoj od bandi. Većinu kriminala, od ubojstava do sitne krađe, obavljaju maloljetnici, neki od njih već s nepunih devet godina.

Novi predsjednik želi postrožiti zakone kako bi se maloljetnicima već od šesnaeste godine sudilo jednako kao odraslima, obzirom da većina njih nema strah od zakona, no pitanje je kada će promjena zakona stupiti na snagu i hoće li utjecati na pozitivnu promjenu u društvu. Više od devedeset posto kaznenih djela u Gvatemali ostanu neotkrivena, najviše iz razloga što su često i unutar policije, a i u samom pravosudnom sistemu, skupine koje se bave kriminalnim aktivnostima.

Problemi siromaštva, seksualnog nasilja u obitelji i nedostatka edukacije dovode do toga da mladi često u bandama pronalaze grupu s kojom se poistovjećuju i koja ih prihvaća, ‘novu obitelj’, i tako se obilježavaju za cijeli život. Izlaz iz bande gotovo je nemoguć zbog velikog rizika da će izdajica biti pronađen i ubijen. Ulazak u bandu doživotan je, a odluke se donose s nepunih deset godina.

Obzirom da je svaka odluka istodobno i rizik, niti jedna odluka koju donesemo ne bi trebala biti konačna, niti može biti apsolutno sigurna. Sloboda da promijenimo tok života, najslađa je u danima nadanja da možemo drugačije. Makar ostali tamo gdje jesmo, u slatkim maštanjima znamo da možemo biti bilo gdje. Većinom naše životne okolnosti ne mijenjamo zbog unutarnjih strahova, dok nam konkretne okolnosti ipak dopuštaju da odaberemo neki drugi put.

U svoj toj privilegiji strahova koje sama sebi slažem u glavi da si opravdam životne okolnosti i da si opravdam nepoduzimanje akcije, ubojica u Cobanu podsjetio me je na one stvarne, s kojima na sreću, nisam nikada bila upoznata. Sve što sam mogla je osjetiti suosjećanje, kako prema žrtvi, možda još više i prema ubojici jer su za mene oni dio iste stvarnosti suženih izbora. U suženom krugu izbora, vjerujem da bi ishod bio isti, samo bi uloge bile drugačije.

Put je zapravo počeo jučer, kada smo napustili San Jose. Bilo je oko šest ujutro, stajali smo ispred kuće od Kenzi gdje nas je trebao skupiti bus. U Gvametali svi čekaju bus ispred kuće. Bilo je sparno i osjećala sam laganu mučninu jer nisam doručkovala, pa sam sjela uz cestu. Odmah je došao bus, ustala sam i ušli smo unutra, na zadnje sjedalo. Nakon pet minuta vožnje počelo mi je biti vruće i disala sam dublje, slika mi je postajala maglovita. Rekla sam Toniju da zaustavi bus prije nego povratim po čovjeku do sebe jer između nogu nisam imala mjesta. Izašla sam vani, izbacila vodu u travu, divlje kapi znoja izbijale su mi po čelu i curile niz glavu. Vozaču sam mahnila rukom nek ide ća, pa sam opet zalila travu. Učinilo mi se da sad imam mjesta za disanje, u sebi sam brojala smještaje koje smo promijenili u zadnjih deset dana puta. Izbrojala sam pet i zaključila da sam se umorila, ali sam isto rekla Toniju da mogu nastavit dalje, ako ikada naiđe drugi bus. Čekali smo petnaest minuta, taman da mi vjetar osuši debele slojeve znoja s čela. Ušli smo u bus, bila sam slaba i gladna i mislila sam o kavi, pa smo napravili tako. U San Eleni gdje nas je iskrcao bus i gdje smo trbebali uhvatiti idući za Coban, grad na ruti prema Nebaju, sjeli smo u lokalni kafić i pojeli pecivo. Peciva su bila kruh posut šećerom, druga nismo našli. Slika mi je postala bistrija, napustili smo kafić i na kolodvoru ušli u bus. Bitno je naglasiti da kada se vizualizira bus, potrebno je vizualizirati gvatemalski bus. Takav bus je dužine kombija s dva mjesta s lijeve i dva s desne strane, sa sjedalima materijala od umjetne kože, istrošene po rubovima. Po sredini, ispod retrovizora, najčešće visi veliki križ, a s unutarnje strane iznad prozora nalaze se natpisi o vjeri. Kako postoje mala rezervna sjedala koja su sklopljena kao naslonjač za ruku za lijevu stranu sjedala, ona se većinom spuste jako brzo i tako se prolaz napuni sjedalicama i svi se povežu u jednu izduženu klupu od umjetne kože na kojoj nekada sjedi i sedam znojnih duša. Ovaj put, moja znojna duša bila je do Tonijeve i bilo je ugodno sudarati se s njegovom nadlakticom izbjegavajući onu nepoznatu čovjeka s lijeve strane.

Ljudi koji su sjedili uz prozore počeli su fotografirati mobitelima kroz prozor. Obratila sam pažnju i ugledala povorku ljudi koju smo ostavljali za sobom kako smo prolazili. Toni je predložio da se radi o hodočasnicima, pogledali smo malo bolje naprijed. Za bus ispred našega, na male lijestve koje su vodile do krova gdje je bila zavezana prtljaga, popeo se mladić od nekih dvadeset godina, a bus je vozio naprijed. Onda su se dva čovjeka popela i na naše lijestve, naš vozač samo je vozio dalje, a mladi kondukter gledao je prema njima.

Ne mislim da su hodočasnici rekla sam Toniju, pa se nagela da vidim penju li se više gore prema našoj prtljazi. Putem ih je bilo sve više, većinom muškaraca. Okrenula sam se prema ženi do mene, upitala sam je tko su ti ljudi. Ona kao da joj je trebala minuta da se sjeti, malo je šutjela i gledala sebi u noge. Imigranti, tiho je rekla. Onda je odlučila pogledati u mene, rekla je Nisu oni iz Gvatemale. Spustila je glavu i nastavila gledati u pod. Mladi kondukter koji većinom visi na vratima i ima trinaest ili četrnaest godina, otvorio je vrata i izviro cijelim tijelom vani. Vozač i dalje nije zaustavljao bus. Mladi kondukter i dva čovjeka koja su se držali za lijestve, visjeli su zajedno s busa i razgovarali. Onda ih je kondukter pozvao unutra, pa su stajali tu između nas, na nogama. Vozač se okrenuo prema njima i pozdravio ih glavom. Njih dvojica stajala su na nogama, a ljudi u busu treskali su se zbog krivudave ceste i zabijali kože jedni u druge, svi s nekim suosjećanjem koje im je crtalo bore i spuštalo kapke.

Putem su se nizale grupe ljudi, muškarci, žene, djeca, svi su šetali cestom i da, izgledali su kao hodočasnici. Hodočašće je putovanje u vjersko svetište, redovito pješice, koje ima prednost pred putovanjem pomoću prijevoznih sredstava. Odredišta su obično rodna mjesta ili mjesta umiranja svetaca ili utemeljitelja religije.
Izgledali su kao da znaju put i da vide svoga sveca negdje na kraju. Pješačili su tako jedni iza drugih, jake vjere u religiju koju su napustili svi Bogovi: da se izgrebu za to da ne šetaju i sutra.

-A odakle su, ako nisu iz Gvatemale?
-Iz Hondurasa, El Salvadora,…Najviše od tamo. Idu za Mexico, pa u SAD.

Dvije žene s dvoje djece ušle su u bus. Djevojčica je sjela ispred mene, okrenula se i popela na koljena tako da joj lice bude okrenuto prema mom. Naslonila je laktove na naslon, lizala prste i gledala u mene. Pitala sam je želi li moj kruh posut šećerom, glavom je sporo napravila pokret lijevo desno, nije ništa rekla, nastavila je lizati prste i gledati u mene.

Dječak od nekih pet godina sjedio je na sjedalu do vrata, noge su mu visjele u zraku. Jeo je keks, ruke su mu bile pupaste kao i kratke bijele noge koje su virile ispod hlača koje je davno prerastao. Pričao je čovjeku koji je sjedio ispred njega da ne može više šetati i da ga jako bole noge. Baš tada vozač je zaustavio bus da izađu, ali dječak je glasno viknuo molim vas, ja ne mogu više šetati, bole me noge! Kondukter je zatvorio vrata jer su se vrata otvarala ručno, a vozač odobrio molbu i nastavio voziti dalje. Čovjek ispred mene okrenuo je glavu i pogledao me, nasmijao se sa sažaljenjem prema dječaku debeljuškastih nogu kao da traži potvrdu da ne osuđujem ovu situaciju, ja sa svojim izgledom žene koja ne dolazi iz ovih krajeva. Vozili smo se još malo tako, na širokom raskrižju iskrcali smo dvije majke i to dvoje djece. Zahvalili su se i svi smo im mahnuli iz busa, a oni su nastavili hodočašće. Nadam se da će pronaći svoga Boga.

Izašli smo u Cobanu gdje smo trebali provesti noć prije nego nastavimo dalje. U Cobanu je padala kiša i nije stala sve dok nismo otišli, a ni kasnije pretpostavljam. Nekada bi pomislila da ne pada jer je ne bi više osjetila, ali samo bi se toliko navikla da je nisam primjećivala. Tek bi je kasnije postala svjesna zbog mokre jakne. Sjećam se sada grada kroz kišu, sitnu kišu koja podsjeća na snijeg koji tek počinje padati, kada još nisi siguran je li snijeg ili kiša. Takva je kiša u Cobanu, pada tristo dana u godini i ne znam dođe li ikada do zemlje ili samo lebdi u zraku jer kao da su kapi stale negdje po sredini, pa se zalijepe za ljude koji sporo prolaze kroz njih, ne primjećujući ih. Neki kroz lokve gaze u japankama, ušiju skrivenih ispod vunenih kapa.86848856_201832111015350_4027262860613648384_nPojeli smo večeru na štandu koji je imao limeni krov izdužen metar sa strane da mušterije mogu sjesti, a da im ne upada kiša u hranu. Svi štandovi bili su takvi, protukišni. Zaspali smo u toploj sobi koja je morala imati debele zidove jer je sunce sigurno nikada nije ugrijalo, a ni grijanje.

Ustali smo rano, pa izašli vani. Kiša nikad nije stala, slijevala se niz kosu ulicu, udarala nam o noge. Gazili smo po njoj, popeli se na vrh, u mali lokalni restoran na doručak. Dok sam jela pogledala sam čovjeka koji je sjeo preko puta našeg stola. Ne gledam inače nepristojno u ljude, ali ovaj mi je čovjek privukao pažnju, žvakala sam omlet i nastavila ga promatrati. Bio je srednjih godina i naručio je pivo, iznad glave mu je visio sat koji je pokazivao osam. Mlada konobarica mu je poslužila pivo. Vratila se nakon par minuta s koncentratom od rajčice. On je rekao gracias, usuo ga u čašu napunjenu pivom do pola, soljenkom je sve zasolio, a mlada konobarica vratila se s limunom. Rekao je opet gracias, pa iscjedio limun unutra i sve pomješao. Nisam ga gledala kako pije.

Taj dan upucan je čovjek na kolodvoru u Cobanu. Možda baš onda kada je muškarac ispred mene iscijedio limun u pivo. Ili kad ga je zasolio. Više nije bilo ni važno, bili smo kilometrima od Cobana, osušili su se prozori od autobusa i vidilo se sunce.

Iskrcali su nas u Uzpatanu da promijenimo bus. Promatram žene koje su odjevene u duge karirane haljine, muškarci nose kaubojske čizme. Neki čovjek s ruksakom mi maše i smije se, mahnem i ja njemu iako ne znam zašto. Ulazim u bus, biram mjesto i čekam Tonija koji fotografira kolodvor, od dosade kupujem neku hranu da grickam putem. Žena ulazi u bus u tradicionalnoj nošnji i prodaje bombone koje je istresla iz vrećice, ljudi iza mene kupuju po jedan bombon.

Toni napokon dolazi i sjeda do mene, za njim i čovjek koji mi je mahao, smije se, pa mi kaže opet se srećemo! Ne znam tko je, al’ nasmijem se i ja njemu, kažem da, opet! Tonija na hrvatski pitam jesmo li prije sreli tog čovjeka, on mi kaže da ne. Pita nas di idemo, mi kažemo da idemo za Nebaj, on mene pita jesam li iz Nebaja, ja mu kažem da nisam pa se krenem smijati. Ćelav je, glasan i izgleda kao Španjolac. Kaže da je Gvatemalac, pita nas odakle smo mi. Kad smo mu rekli za Hrvatsku, sjeti se Juge, pita kakvo je stanje, jel’ još uvijek rat. Kažem mu da nije, da ne ratujemo više. Pa šta radite u Gvatemali bilo mu je to dosta smiješno jer nas je prije toga pitao jesmo tu nekim poslom. Nabrojali smo mu svoje razloge, kimnuo je glavom kao da je svjestan da se ima zašto biti u Gvatemali, al’ nije mi se činilo da nam vjeruje, iako je stvarno želio.

-Zovem se Carlos, drago mi je! -Pa smo se predstavili i mi njemu.
-Ja sam doktor, radim u bolnici, tu u okolici.
-A da, doktor čega?
-Kako misliš čega, pa svega! -Smijao se.
-Nisam ja išao u školu da budem doktor, ali radim to već dvadeset i sedam godina, sve sam naučio. Krpam ruke, noge, sve, ali najviše rješavam ugrize zmija! Puno žena tu ode brati kavu i ne pazi na zmije, a zmije su tu otrovne. To najviše radim, spašavam ih od zmija.
Nadam se da mi neće trebati doktor u Gvatemali, pomislila sam.
Nakon podužeg razgovora, odlučila sam ga upitati za situaciju od danas, za puni pištolj. Cijelo vrijeme smo pričali na španjolskom, pa bi Carlos tu i tamo objašnjavao neke stvari na duži način. Kada smo mu ispričali situaciju koju se dogodila jutros na kolodvoru, samo nas je mirno slušao. Onda je glasno viknuo:
-O da, da! O ima toga, stalno, svaki dan! To je droga, bum bum. Oni se stalno ubijaju. Ali, vidite ove ljude tu…Okrenuo se prema petero ljudi koji su sjedili na zadnjim sjedalima mini busa i pričali nekim majanskim jezikom.
-Ovi ljudi su Gvatemalci, pravi, dobri Gvatemalci. Oni su ljubazni, divni. -Vikao je cijelo vrijeme i cijeli bus ga je slušao što govori. Iako je izgledalo kao da ga nitko zapravo ne sluša.
-To je droga, karteli. Puno mladih… -Promatrala sam ga kako priča o tome kao samo još jednoj temi s istom bojom glasa kao dok je spominjao nogometne utakmice.
86392760_1514511952058723_2399314421131247616_n
Mrtvi čovjek s kolodvora bio je konstanta. Kao kiša u Cobanu, i crne vreće zapele su negdje u vremenu i nije ih se moglo riješiti, ljudi su samo prolazili kraj njih, gazeći kroz lokve, mokrih nogavica, bez zaustavljanja da pogledaju što se krije unutra.

Iskrcali smo se opet, negdje u planini usred ničega, s velikom rupom iza i gustim oblacima koji su izbijali iz nje. Ispred rupe od planine, postavljena je bila drvena kućica u kojoj su dvije žene prodavale kavu, tortilje i još neke grickalice. Izgledale su lijeno zavaljene u stolicama, a dva psa su im se motala oko nogu. Popila sam kavu, a kuji dala konzervu hrenovki da se obje osjećamo bolje.
86969856_189195482329726_3740000986702282752_n

Tu nas je skupio bus, posljednji za Nebaj. Bio je pun i nije bilo mjesta, ugurali su me između vrata i sjedala, pokušavala sam tijelo držati pravo da se ne zabijem glavom u vozačevu stražnjicu jer je on stajao na nogama ispred mene. Noge su mi utrnule već nakon prvih pet minuta vožnje, a trebalo je još nekih trideset pet. Kako se Nebaj nalazi na 1900 metara nadmorske visine penjali smo se uzbrdo, pretrpan bus jedva se vukao uz usku stazu i u trenucima sam mislila da ćemo samo skliznuti nazad. Pogledala sam vozača u retrovizor da vidim dijeli li moju brigu, vidjela sam da jednom rukom drži volan, a drugom jede čips. Lice mu je bilo opušteno, a usta puna, žvakao je i stiskao gas. Umirila me njegova ravnodušnost, pa sam skrenula pogled.

Čovjek ispred mene otvorio je aplikaciju naziva Bible na mobitelu, nakon par sekundi na zaslonu su mu se ponudili razni naslovi iz Biblije. Otvorio je Obraćanje Jakovu, pa slovkao tiho rečenicu po rečenicu.
86766301_816033818918219_6218490162112888832_nKad su mi skoro utrnule i ruke, stali smo i izašli iz busa. Na glavnom trgu, ispod crkve, sjedili su muškarci s kaubojskim šeširima, a žene u crvenim suknjama narodne nošnje prolazile su kroz maglu. Visoki borovi virili su iz daljine, a rubovi planina nazirali bi se samo kada bi dovoljno snage uperio da ih primjetiš. Napokon smo bili u Nebaju.
86738650_150812782584430_2748951894629023744_n

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s