U planinama Cuchumatanes ili kako sam preživjela svoj prvi treking na 3000 metara (dio 1.)

U Nebaju je stalno kiša. Sitna je to kiša, nekada je ne vidiš dok ne izviriš glavom točno ispod neba da ti se ovlaži kosa. S mog balkona vidi se samo gusta magla koja je progutala planine i brežuljke. Ostavila mi je samo dva visoka bora koja vire iz te magle i stalno me podsjećaju da ima nešto iza. Vani je svježe i vlažno, ruke su mi uglavnom smrznute, ali dobro je iza ručka kada izviri nešto malo sunca, tada se ugrijem. U osam sati svako jutro vlasnik dućana s tehnikom koji se nalazi ispod našeg smještaja glasno raspali muziku. Grad je smješten visoko u planini, na 1800 metara. Nikada nisam bila tako visoko. U početku mi je odgovarala promjena, ali s vremenom mi je počelo faliti da je nebo plavo i da mi je toplo.

pogled-Bi li da sutra krenemo na treking? -Već dva dana planiramo pješačiti do Todos Santosa, malog planinskog sela koje se nalazi sjevero-zapadno od Nebaja.
-Ne znan Toni, vidi kakvo je vrime. – Vani je padala tanka kiša.
-A piše po prognozi da će bit bolje u sridu. Utorak bi moga bit težak -Bojala sam se da neću izdržati sa ruksakom na leđima, ipak u njemu ima skoro 15 kg. Ali nekako sam se osjećala tromo i nepokretno kao da mi se smrznuo metabolizam od ove planinske klime pa sam zajedno s planinom promatrala dane kako se nizaju i prolaze kroz maglu, stalno očekujući da ću negdje naići na sunce.

Brzo sam prestala razmišljati, misli su kraće na putu, nemam previše vremena za njih. Bolje spavam i manje sam nervozna. Privikla sam se brzo i na hladniju klimu, iako sam smrznuta i dok sam doma u Dalmaciji. Nemam previše vremena za misliti, to bi mi skratilo dane. A možda bi ih i ukralo, a to nikako ne želim, da misli prevladaju nad danima pa da ne vidim ništa.

Platili smo vodiča, bilo je dogovoreno. Tri dana pješačenja i šest obroka kod obitelji, negdje u planini. Tamo ćemo i spavati.

Cuchumatanes ili Sierra de los Cuchumatanes je najveći ne-vulkanski planinski lanac u Srednjoj Americi. Nalazi se na zapadu Gvatemale i prostire se na visini od 500 do 3800 m, na kojoj se nalazi i najviši vrh La Torre u blizini Todos Santosa, našeg konačnog odredišta. Područje Chuchumatanesa podijeljeno je u dvije regije, Huehuetenango i El Quiche. U El Quiche-u smo proveli početak našeg života u planini, a ubrzo bi se trebali prebaciti u regiju Huehuetenango koja se nalazi zapadnije.
Naziv Chuchumatanes dolazi od dvije riječi na Mam jeziku (jedan od majanskih jezika) “cuchuj” – ujedinuti i “matan” -onaj koji ima najveću snagu. U prijevodu bi naziv trebao značiti – ono što je ujedinjeno najvećom ili superiornom snagom.

Probudili smo se u sedam ujutro, pomakla sam zavjesu pa ugledala sivilo kao prašinu koja je pokrila jednolične terace. Ponovo sam je navukla pa se izvukla iz kreveta da pospremim stvari. Izašla sam iz sobe i pozdravila dva bora, svjesna da nikada neću vidjeti koje su boje planine oko njih.

Naš vodič zove se Hacinto i ne priča engleski. Niži je od mene za dvije glave i ima trideset i dvije godine. Hacinto nas je slikao ispred crkve na trgu pa smo se ukrcali u bus da nas odvede do staze gdje počinje naš put. Vani je padala kiša.
crkva-To je naša stanica, izađite. -Izašli smo iz busa i s kapuljačama na glavi krenuli pješačiti.
Hacinto me pitao odakle dolazimo i koliko smo tu, koliko dugo traje let iz Hrvatske do Gvatemale i kolika je vremenska razlika. Svi u Gvatemali postavljali su isti niz pitanja kao da su se dogovorili. Završili smo s Modrićem pa je počela tišina. Samo se kiša čula.
prva slikaNakon petnaest minuta osjetila sam prve znakove umora, tijelo mi je postajalo malaksalo i leđa su odbijala nositi teški ruksak. Kiša je neprestano padala pa sam preko svega navukla i kabanicu, a riječi utjehe koje su mi se vrtjele po glavi postajale su sve glasnije. Teško ti je samo u početku, naviknut će ti se leđa.
magla
Zalijepila sam pogled za pod i teško sam dizala glavu jer bi gubila na ravnoteži, disanje mi je postajalo dublje pa kraće. Teren je bio mokar. Kada bih se ipak usudila podignuti pogled, magla bi me tjerala da spustim glavu jer ništa tu nema za vidjeti, bolje mi je da gledam dolje. Zadržavala sam suze pa ih onda pustila da teku, ipak pada kiša i pomiješat će se, one svakako pripadaju ovom sivilu.
maglusina 2
Kada smo došli na ručak kod prve obitelji spustila sam ruksak na veliki drveni stol pa sjela. Kiša je prestala padati. Ramena su mi bila tvrda, a ruke smrznute pa sam ih gurnula u džep. Kuće u planini većinom nemaju struju ni kanalizacijski odvod. Otišla sam u wc pa se pomokrila u veliku željeznu rupu, nisam gledala što se nalazi unutra. Zatvorila sam drvena vrata pa se iz vanjskog wc-a uputila u kuću. U širokoj prostoriji dominirali su zidovi obojani bojom koja je nekada imala ime, a sada je upila sve mirise i otrove koji su isparili iz velikog kotla koji je stajao u kutu. Ispod stola ležala je mačka, a tri tanjura napunjena špagetima bila su servirana na plastičnom stolnjaku.

-Hoćete li još? -Pitala je žena Tonija s čudnim španjolskim naglaskom.
-Može ako ima. -Žena je napunila špagetima tanjur pa se nastavila motati oko kotla. Nije razgovarala s nama.
-Moramo ići. -Hacinto je i u šetnji uvijek bio ispred nas, stalno nas je požurivao.
Izašli smo vani pa je čovjek koji je vjerojatno vlasnik kuće upitao nešto Hacinta na što me je ovaj pitao koliko imam godina. Ljudi u planini pričaju majanskim jezicima. Odgovorila sam dvadeset i šest pa su se njih dvojica počela smijati.
-Imaš lice djevojčice. Mislili smo da si puno mlađa.

Mam jezik je jedan od majanskih jezika koji govori pola milijuna ljudi u Gvatemali i Mexicu. Za Gvatemalu je značajno da se mam jezik priča u regiji Huehuetenango u kojoj smo se trenutno nalazili. Postoji čak trideset majanskih jezika, a sveukupno ga govori oko šest milijuna ljudi.

Kiša je opet počela padati. Staza je postajala blatnjavija, a podizao se i uspon. Više se nisam tješila, potpuno sam se predala patnji i priznala sam si da mi je nepodnošljivo teško. Nekoliko puta poželjela sam samo ostati tu negdje na kamenu i nadati se da će netko doći po mene i odvesti me doma. Na kraju bi samo nastavila hodati, korak po korak. Mrzila sam Tonija. Bio mi je potreban krivac iako sam znala da samo sebe mogu kriviti jer je odluka bila moja koliko i njegova. Ali i dalje sam ga mrzila, tako mi je bilo lakše. Misli su me tiho počele maltretirati, zamišljala sam se u deci umotanu u svom stanu s toplom šalicom kave u ruci. Postajale su napornije i prebacivale me u najveći mogući komfor, u poznate prostorije, pod vrući tuš u mom kupatilu, zamišljala sam sebe kako izlazim iz tuša u ugrijani stan. U planinama nitko ne grije prostorije, zidovi su hladni i često nema tople vode.


-Jesi dobro? – Toni me tužno gledao. Znala sam da ni njemu nije lako i da oboje znamo da je odluka bila pogrešna, ali da sada nema nazad.
-Nisam.
Pričala sam mu još nešto i kako mi je teško, pa zašto mi je teško, ali sve je bilo glupo i nepotrebno, a kiša je i dalje padala i blato je postalo gore.
Bili smo spori i svaki korak trebao je biti promišljen da se ne poskliznemo jer su staze bile strme i pune kamenja, a blatnjave i skliske. Bilo mi je teško držati ravnotežu.
Priroda nam se rugala, negdje iza oblaka, iza maglušine i sivila sakrivala se i nije nam dala ništa. Ništa osim uporne kiše. Buljila sam cijelo vrijeme u pod i u blato na svojim planinarskim cipelama koje je polako počelo prodirati unutra i maziti se s čarapama. Tu i tamo našili bi seljaci s ovcama i kozama pa na majanski popričali s Hacintom. Veselila sam se kozama. Životinje me nekako uvijek usreće pa su ti dijelovi bili bez suza u očima. Sve je bilo zeleno oko nas, u radijusu od par metara gdje magla nije pojela boju drveća. Zamišljala sam kako krajolik izgleda kada probije sunce, al mi je teško išlo jer sam bila umorna i nemaštovita pa bi brzo odustala i samo prazno brojala korake do kraja.

koze i jaKada smo došli u planinu, smjestili smo se u malu planinsku kućicu. Žena je donijela voštanu svijeću pa je zapalila po sredini stola, vani je pao mrak. Servirala nam je kokošju juhu i tortilje, pa otišla.
-Nema smisla da nastavimo sutra ako bude ovako. Pitat ćemo ga koje su druge opcije, da se vratimo nazad nekako ili da idemo za Todos Santos busom. -Toni me promatrao osvijetljen voštanom svijećom.
-Ja znam da ja ne mogu više.
Pogledali smo oboje u Hacinta koji je sjedio preko puta nas pa ga upitali za druge mogućnosti. Složio se da je staza nemoguća i da je previše blata, a krajolik siv, pa nam predložio bus u pet ujutro za iduće selo.
-To je jedini bus i nakon njega nema ništa drugo! Ima jedan u četiri i jedan u pet, pa vi odlučite.
Odabrali smo ovaj u pet. U smrznutoj sobi pokrili smo se s tri deke i stisnuli jedno uz drugo da nam bude toplije pa zajedno s Hacintom koji je ležao na krevetu do nas, zatvorili oči.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s