U džungli – Tikal i Flores

U 3 i 50 ujutro zazvonio je alarm. Izvukli smo se iz kreveta pa u tišini dolazili sebi, skupili smo stvari i spustili se nečujno niz stepenice hotela. U mraku ulice naslonili smo se na zid i čekali da nas pokupi bus za Tikal. Noć je bila friška, a u daljini puknula bi još koja petadra zbog mjesne fešte koje je trajala cijelu noć. U 4 i 30 ispred nas se pojavio stariji gospodin, pitao nas je imena, pokazali smo mu kartu pa za njim kroz uske ulice nastavili do busa koji nas je čekao parkiran tik uz jezero. Vozili smo se prema Tikalu, drevnom majanskom gradu i najznačajnijem nalazištu Maya u Gvatemali koje je ujedno i nacionalni park pod zaštitom UNESCO-a. Ono što Tikal razlikuje od drugih nalazišta je to da se nalazi duboko u džungli.
Vozili smo se sat vremena pa na ulazu kupili karte. Ušli smo u park kad i sunce. Par majmuna skakalo je s jedne grane na drugu, a u tišinu je udarao glasni cvrkut ptica koje su uporno budile park. Bili smo sitni između visokih stabala.

Tikal je drevni grad koji se prostire na nekih 550 kilometara kvadratnih. Pratili smo mapu pa se uputili prema jednom od nalazišta gdje se nalazi nekoliko hramova. Ušetali smo unutra i svaka dodatna minuta sna istog trena postala je beznačajna. Ispred nas stajala su dva visoka hrama jedan preko puta drugog, a između stajali smo nas dvoje, potpuno sami s pogledom na stare hramove oko kojih su kružile ptice plavih krila i glasno cvrkutale.prva slika
Nalazili smo se na Gran Plazi, moglo bi se reći najznačajnijem dijelu Tikala s Acropolisom del Norte kao važnim arheološkim nalazištem s više od 100 različitih arheoloških struktura, a od kojih neke datiraju u razdoblje 5. stoljeća prije Krista. Hram velikog jaguara visok je čak 44 metra, a zbog nekoliko ljudi koji su se neuspješno penjali ili spuštali stepenicama i tako poginuli, odlučili su ipak zabraniti daljnje penjanje na hram.
ulazak
S istim problem nosila se Chichen Itza u Mexicu pa su tamo zabranili penjanje na sve hramove. U Tikalu smo i dalje imali slobodu popeti se na ostale jer valjda zbog njih još nitko nije poginuo, pa smo tako završili na hranu preko puta Velikog Jaguara i uživali u pogledu. Ovaj je bio možda samo koji metar niži.
hram pogled
Nakon toga, izabrala sam jedan hram kod Acropolisa del Norte i uskim visokim stepenicama došla do vrha. Stajala sam na kamenim stepenicama pa okrenula glavu prema iza, čula sam glasno režanje. U daljini zelenila glasno se čula džungla. Lav, jaguar, majmun ili sve zajedno. Okretala sam glavu u svim smjerovima polako locirajući gdje se zapravo nalazim. Sve ispod mene u daljini bilo je zeleno i prekriveno s milijun stabala kroz koje su se probijali zvukovi nepoznatih životinja. Nikad nisam čula toliko glasno režanje osim na Tarzanu. Spustila sam se dolje da to kažem Toniju. Činilo se da mi ne vjeruje, pa smo napustili Gran Plazu i nastavili istraživanje. Popeli smo se na idući hram i sjeli da pojedemo sendvič. Bili smo preblizu neba.pogled nebo-Ništa mi nije jasno, jesu te životinje u kavezu? -Toni me zbunjeno pogledao dok se u pozadini čulo glasno režanje i zavijanje kao da je izbio rat negdje između gustih stabala.
-Ili je možda park ograđen…Nije mi jasno kako svi zajedno šetamo tu slobodno. Ne razumin.
U tišini smo slušali džunglu kako govori pa pojeli sendviče i bananu. Obzor nam je ispunjavao beskraj stabala koja su formirala zelenu crtu koja se spajala s nebom pa topila negdje u daljini gdje bi je razmazalo sunce.

Maye su naselile područje Tikala 700. godine prije Krista, ali tek oko 250. godine nakon Krista Tikal kao grad postaje važno religijsko, trgovačko i kulturno središte. Kroz razne ratove koje su vodili pod vodstvom tadašnjeg zapovjednika Siyah Kak-a (u prijevodu s majanskog Smoking Frog ili Žaba koja gori) osvojili su veliku većinu okolnih gradova pa tako postali glavno kraljevstvo regije El Peten na sjeveru Gvatemale.

Spustili smo se s najviše stepenice na hramu opet na tlo pa nastavili šetnju. Ispred nas je išetalo nekoliko ptica koje su građom i veličinom podsjećale na purana, samo su bile okićene za neki drugi bal. Dominantno plave boje uz mješavinu crne, zelene, sive i smeđe. Posebnu pozornost privlačila je glava ukrašena sa sitnim narančastim kuglicama koje su izgledale kao da će skliznuti svaki put kad naš puran pomakne glavu. Ali nisu, kuglice su stabilno stajale na glavi, a puran je nastavio svoj put dalje ponosno noseći kuglice sa sobom.
puran
Prašuma u kojoj se Tikal nalazi druga je na svijetu najveća prašuma nakon Amazone pa nije ni čudo da je park izuzetno bogat različitom florom i faunom. Osim našeg Divljeg purana u parku se nalazi još preko 300 vrsta ptica i 54 vrste sisavaca.

Nastavili smo dalje pa se popeli na Temple IV. Pomislila sam kako u životu nisam vidjela ništa spektakularnije. Kasnije dok sam listala fotografije, pokušavala sam shvatiti taj niz stabala i par kamenih hramova koji su izbijali iz njih pa mi je brzo postalo jasno da niti jedna fotografija ne može do kraja prenijeti osjećaj koji probudi neka tako specifična atmosfera. Sjedila sam na kamenoj stepenici na vrhu hrama, iznad stabala koja kao da su se savijala malo od vjetra, a više od glasnog režanja životinja. Sve oko mene bilo je zelene boje u nijansama koje su se slijevale jedna preko druge, a hramovi koji su izbijali kao da su budili nešto nostalgično u meni iako nikad prije nisam bila tu. I tako što više stojiš gore, na stepenicama hrama ili planine, svijet ti se učini manji i kao da je sve tvoje i kao da ništa nije tvoje. Teško je biti daleko kad ti jako brzo sve postane poznato.
temle4-Perdon, možete li nam reći šta je ovo što tako glasno zavija iz džungle? – Toni se obratio jednom vodiču koji je stajao do nas.
-Howler monkey! – Vodič se nasmijao pa nastavio pričati sa svojom grupom, a ja i Toni smo se razočarano pogledali. Majmun koji reži kao lav.
Kasnije smo došli do informacije da jaguara ipak ima u parku, a i još par vrsta divljih mačaka. Ipak puno se češće može naići na leaf cutter ants (mravi rezači lišća). Mravi koji režu lišće i nose ga u svoja gnijezda. Navodno mogu ponijeti do dvadeset puta veću težinu od svog tijela. Inače, meni izgledaju isto kao naši mravi pa sam i dalje aktivno patila za jaguarom.
Osim Howler majmuna kao najglasnijeg u parku, može se naići i na Spider Monkey-a ili Majmuna pauka. Negdje piše da dublje u džungli postoje jezera iz kojih vire oči krokodila. Ta informacija s naše strane nije provjerena.

Smatra se da je u Tikalu živjelo od 10 000 do 90 000 ljudi. Broj stanovnika najviše je rastao u razdoblju od 700. godine poslije Krista pa do 830. godine kada Tikal i postaje najvažnije majansko središte. Iako su stanovnici Gvatemale znali za Tikal kao drevni grad, tek je 1848. gvatemalska vlast poslala ekspediciju vođenu arheolozima Mendezom i Tutom da istraže ruševine. Neki arheolozi kasnije posjećivali su Tikal, ali pravo znanstveno istraživanje započelo je tek 1881. pa se nastavilo kroz početak 20.stoljeća.
80-ih godina 20.stoljeća probijena je cesta koja je povezala Flores (mali grad na otoku otkud smo i putovali za Tikal) i Tikal, a 1979. nacionalni park Tikal proglašen je svjetskom baštinom UNESCO-a.

U Tikalu smo proveli cijelo jutro, a u 14:30 čekao nas je bus na izlazu iz parka. Gladni i umorni, tužno smo napustili Tikal i vratili se u civilizaciju. Bili smo nazad na Floresu.
Flores je glavni grad regije Peten i prvi grad u koji smo došli u Gvatemali. Grad se nalazi na malom otoku na jezeru Peten Itza, kopnom povezan s dva susjedna grada Santa Elenom i San Benitom. Cijelo područje zajedno naziva se Flores.

flores

Kada smo stigli u gradu je bila mjesna fešta. Svi mještani bili su na ulicama, od beba koje su mame nosile po rukama do staraca koji su se lagano njihali uz glazbu koja im nije bila poznata. Sve me podsjećalo na feštu Sv. Roka u Drveniku kada se svi išuljaju iz svojih kuća kao da je zapovijed. Ne možeš za Sv. Roka bit doma, pa i baba izađe u šetnju. Onda sretne unuka pijanog, pa onda i sina, al svi se prave da ne vide ništa i samo jedni dugima kimaju glavom jer se ipak jako dobro znaju i svak je svakome susjed, al svi prigrme tu večer i puno se sutra trača, al ne uzme nitko ništa za zlo. Bia je Sveti Roko.
E pa tako nekako je izgledala fešta u Floresu s puno ljudi, puno alkohola i petardi, bendom za odrasle i djecu, vatrometom i tri policajca u kutu koji dijele šećernu vunu.

festa82566715_160380048578901_3257121163687493632_nVožnja do Floresa trajala je dugo. Promijenili smo četiri busa. Prvo smo uzeli jedan u Chetumalu u Mexicu, ali tamo smo na kolodvoru pojeli besplatan doručak pa smo puni i zadovoljni sjeli na bus.
dorucak
Ubrzo nakon što smo krenuli počela je padati sitna kiša pa je vozač predložio da sve torbe prebacimo u bus.
-Ali nema mjesta. Di ćemo s njima? -Netko je pitao konduktera koji je stajao na malim metalnim stepenicama s vanjske strane autobusa koje su vodile do krova gdje su torbe bile zavezane konopima i virio unutra kroz otvoreni prozor.
-Na sjedalo. -Ubacio je jednu torbu kroz prozor taman na sjedalo gdje je Toni trebao sjesti.
-Ja tu sjedim. Možemo li na prednja sjedala staviti nešto? (dva sjedala sprijeda bila su prazna) Kondukter je provukao glavu dublje unutra kroz mali prozor pa pogledao okolo i rekao da trebamo skupiti još dva putnika i nastavio ubacivati torbe. Sve backpacke posložili smo na pod između sjedala i nastavili vožnju.

torbe
Na granici s Belizom sjedili smo sat vremena u kutu da se sakrijemo od sunca pa nakon sat vremena nastavili vožnju drugim busom. Zaustavili smo se u Belize Citiju na deset minuta. Na kolodvoru na malom bančiću sjedila je podeblja afroamerikanka kose ispletene u sitne pletenice koje su bile sve svjetlije od korijena prema kraju kose. U ruci je držala limenu posudu u koju je skupljala novac za korištenje wc-a, a u drugoj ruci držala je nekoliko salveta koje ti doda nakon što joj platiš ulaz u wc. Po kolodvoru se kao sjena kretao jedan afroamerikanac duge kose s dredovima, oči su mu bile poluzatvorene, a kada sam mu uhvatila pogledom jedno oko, iz njega je izvirila debela crna zjenica koja je još nekad davno pojela šarenicu. Okrenula sam glavu pa skoro ugazila beskućnika koji je ležao na stepenici uz visoki stup koji je držao kolodvor. Par malih dućana i bezbroj buseva, ušla sam u svoj pa udahnula zrak mokraće koji je dolazio iz unutarnjeg wc-a busa. Povukla sam majicu preko usta i nastavili smo dalje. Već je pala noć kada smo ušli u Gvatemalu i promijenili četvrti bus. Prešli smo most i našli se na otoku okruženom jezerom, parilo se iz okolnih roštilja, a iz barova se čula glasna muzika na španjolskom. Jeli smo i zaspali od umora pa se prvi put probudili u Gvatemali.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s