Maroko

DCIM103GOPROG0965608.JPG
-Evo nas u No man’s land, hu hu! Jesi uzbuđena?
Radilo se o području na granici između Mauritanije i Zapadne Sahare, države u kojoj se godinama već ne zna tko zapravo vlada. Navodno postoji suverena Zapadna Sahara, priznata samo od nekoliko afričkih država, kojom u stvarnosti vlada Marokanska okupacijska vlast. Ta Marokanska je, naravno u svrhu okupacije, minirala područje interesa koje još nisu u potpunosti razminirali. Valjda već godinama rade na tome i tu i tamo netko pogine jer se pravi hrabar pa bira drugu rutu osim one koja je u potpunosti razminirana. Nadala sam se da naš vozač nije jedan od tih, duboko udahnula i skakutujući po kamenjima čekala da prođemo tri kilometra bez da eksplodira mina. Dio mene se trudio navući preko sebe nekakav strah jer je ova ruta po svim informacijama bila ‘najopasnija’, al’ dok dijeliš vozilo s još par ljudi i zajedno se odbijate o neasfaltirani pod, valjda se strah prepolovi na dijelove i ne ostane ti puno, pa budeš skroz ok sa svojim komadićem. Mina nije eksplodirala, ali zato je moje strpljenje dok smo puna tri sata po najvišoj temperaturi čekali na granici između Mauritanije i Maroka (Zapadne Sahare). Mislila sam da nikada nećemo stići u Dakhlu.

-Muka mi je. -Osjećala sam kako mi crijeva divljaju.
Popela sam se u stepenice, otvorila vrata i zagrlila školjku u sobi u Dakhli kako bi joj predala prožvakano pecivo. Iz dubine wc školjke zrcalili su se obrisi mušice koja sjedi na kroasanu i promatra me. Zalijevala sam je tekućinom iz utrobe i tako smo se gledale, ja i mušica iz Zapadne Sahare, puna tri dana.
Hodala sam od sobe do wc-a i čekala da mi se želudac pretvori u dvopek kako bi mogli nastaviti put dalje. Iz Nouadhiboua u Mauritaniji do Dakhle prošli smo samo 430 kilometara i 9 sati vožnje, čekalo nas je još 1400 kilometara i 25 sati vožnje. Razmišljala sam o treskanju busa i molila sve svoje organe da se umire.

-Kako si?
-Ma muka mi je, al’ valjda će bit ok. Ne povraća mi se.
Gledala sam kroz prozor s jednom rukom položenom na trbuh monotoni krajolik.
IMG_8751
-Pristani slikavat kamenja. -Toni nije dijelio moje mišljenje dok se naginjao preko mene i fotografirao ništavilo.
Osjećala sam mučninu od gledanja u pustinju pa bi buljila dovoljno dugo dok mi se ne stvore crne mrlje ispred očiju koje bi u glavi preoblikovala u brda i planine.
Vozili smo se cijeli dan, a ja sam se držala junački.
DCIM103GOPROG0995633.JPG
-Šta je ovo?
-Uuu, mesina!
Izašli smo na odmaralištu negdje na sjeveru Zapadne Sahare. Ispred malog restorana stajao je na nogama mesar, a pogled su mu zaklanjale nedavno zaklane životinje koje su se njihale lijevo desno na metalnim kukama. Otkinuo bi komad, nataknuo ga na vješalicu s brojem i dodao ga dječaku koji bi prebacio meso na roštilj s jakim žarom. Putnici su stajali ispred svojih brojeva i kao gladne životinje čekali da se njihov broj ispeče. Desno od mesara sjedio je čovjek s malom bijelom kapom i tri glinene posude s poklopcima u obliku piramide s kuglom na vrhu za koju bi se uhvatili pa tako prezentirali što se krije ispod. Bili su to svježi Tažini(Tajine), meso u umaku, tradicionalno marokansko jelo s kojim smo si narednih dana punili želuce.45B2F3B5-98E4-4C4D-83AC-F6CFC8AEE74C
Zbog bolova nisam spavala pa sam mogla kroz prozor uhvatiti prvo ispupčenje u ravnoj pustinji. Brda su mi mahala i osjećala sam se kao da dolazim doma. Bilo je glupo jer nikad prije nisam bila u Maroku i njihov krajolik ne liči na naš, ali valjda 2500 kilometara duboko u Afriku učini svoje pa svaki kilometar sjevernije još jedno brdo više pretvori u prijatelja.
U Maroku smo posjetili sedam gradova i proveli dvadeset dana. Nisam puno pisala, nakon Senegala i Mauritanije, Maroko ti začepi usta. Bilo je previše jednostavno da bi o tome pisala. Kad smo stigli u Marrakech, bivši glavni grad Maroka, oduševila me količina kanti za smeće. Dio grada u kojem smo se iskrcali bio je izvan Medine (staroga grada) i potpuno moderniziran. McDonalds je mirisao ili smrdio(kako kome) iz daleka, a visoke zgrade gledale su u nas kao ogledala zapada. Šetali smo bliže Medini kako bi pronašli smještaj. IMG_8976U Marrakechu se spava po rijadima, tradicionalnim marokanskim kućama zidova išaranih kičastim mozaicima. Grad je bio prepun turista i osjećala sam se čudno dok smo se sudarali s bijelima, žutima i crnima probijajući se kroz ulice. Drugih boja, a opet svi isti s fotoaparatima oko vrata i dioptrijom na očima. Poželjela sam zabiti se u kozu na cesti da se sjetim Senegala. Ostavili smo backpacke u rijadu, odspavali koji sat i uputili se na glavni trg u Marrakechu, Jema el Fna. Pala je noć, popeli smo se na terasu, uzeli čaj od metvice pa gledali ispod sebe. Bilo je nemoguće lijepo i šareno, a ako bi dovoljno dugo promatrao, zaboravio bi koje je doba dana koliko je rasvjeta bila jaka. IMG_8911.JPGGlazba je dolazila sa svih krajeva trga, a u jednom dijelu, glumci su izvodili predstavu na arapskom. Nije ih bilo puno briga što većina nas ne razumije, i primijetila sam da ih slušaju samo ljudi koji izgledom podsjećaju na Marokance. Pitala sam se kako je sve izgledalo prije nego su ulicama šetali turisti.
Spustili smo se dole među naporne ugostitelje. DCIM103GOPROGOPR5769.JPGNa trgu se prostiralo nekoliko restorana na otvorenom, a svaki se vlasnik borio da sjedneš za njegov stol. Ja sam tih dana jela samo plain couscous pa nisam okusila tu divotu okusa, al’ moram priznati da bez obzira koliko su naporni bili, hrana je izgledala jako primamljivo. Štandovi s voćem činili su još jedan niz na trgu. Voća je bilo u svakom restoranu, kafiću i ulici Maroka. Toni je pio svaku večer drugi sok, a ja sam popila jedan pa povratila kasnije. Želudac mi je bio nepopravljiv i bezobrazan, a ne možeš takav doći u Marrakech. Sve je tako dobro mirisalo i njihovi kolači podsjećali su na bakine. Izgledali su čisto, zdravo i domaće, pokrivali su sve što bi ušlo u kategoriju asocijacija na baku.
Proveli smo pet dana u Marrakechu pa smo si nekoliko puta dopustili da se izgubimo u Medini.IMG_8950Male uske ulice crvenih zidova mirisale su na začine i tek obojanu kožu. IMG_8939Trgovci su stajali na ulazima, svaki svog dućana, i pogledom hvatali turiste.
-Šta se događa tu? -Okrenula sam glavu, a starija Marokanka vikala je na trgovca i sigurna sam, opsovala mu koju. Malo je i on vikao na nju. Ni njoj, ni njemu, nije smetalo što se nalaze između znatiželjnih promatrača da nastave svoju svađu. Gosti su zbunjeno gledali u njih, kao da se pitaju kako nešto tako agresivno i divlje može kvariti ugođaj u Medini. Meni u tih pet dana medina nikad nije bila draža nego tada jer sam vidjela da će još puno turističkih sandala prošetati kroz ulice crvenog grada prije nego se stiša trgovac iz Marrakecha.IMG_8811Bilo je vrijeme da grad zamijenimo selom. Uputili smo se prema Imlilu, gradu koji je predstavljao početak puta prema najvišem vrhu u Sjeverozapadnoj Africi, Toubkalu. Kako sam ja još bila jadna i nikakva, odlučili smo se popeti samo 2000 metara visoko, nećemo ipak do vrha. IMG_9216
-Ajde još malo izdrži! Zamisli da je sutra ispit iz Međunarodnog prava pa da moraš još par stranica odradit! -Znojila sam se i razmišljala kako ću ubiti Tonija ako ikako uspijem uhvatit njegov ritam i dovoljno mu se približim. Kad smo došli na vrh našega cilja, splasnula je želja za krimićem pa sam ga samo zagrlila i sjedila na kamenu buljeći u bajkoviti pogled ispred sebe. Kao i uvijek u životu, najslađi su trenuci oni za koje pustimo malo znoja.DCIM103GOPROGOPR5799.JPG
Za dvadeset dirhama (dva eura) spavali smo kod ljubaznog Marokanca koji nas je umotao u debele deke da nas čuvaju od planinske klime i poslužio domaćim čajem od metvice da nas ugrije iznutra. Cijela obitelj bila je ljubazna dok sam si prokuhavala vodu za ispiranje natečenih sinusa u malenoj kuhinji s dva velika lonca i milijun čajnika. Ispod mene sjedila je žena s djetetom na grudima, smijala mi se s dva zuba, a dijete je vuklo za maramu. Svi oni bili su Berberi, autohtoni stanovnici Maroka, sa svojim posebnim jezikom i kulturom.

Iako sam duhovno lebdjela po planinama Atlasa, fizički sam se raspadala. Gledala sam kasnije sliku koju sam poslala prijateljicama taj dan i čudila se što nisam primijetila kostura s osmijehom na slici. Oči su mi bile suzne i nisam znala imam li više snage za dalje.IMG_9261
-Evo ima neka jeftinija karta za Budimpeštu u ponedjeljak. Odluči se kroz ova dva dana šta ćemo, ostajemo do kraja ili idemo doma.
Krenuli smo za Essouairau, grad na obali atlantskog oceana gdje smo planirali provesti dvije noći. Stajala sam na malom molu između glasnih galebova čekajući da me neki udari krilom.

Bilo ih je nemoguće puno. Stajala sam tu između njih i pustila ih da donesu konačnu odluku za mene. Želudac mi se pretvorio u kamen pa sam odlučila narednih dana hraniti se osjećajima dok se Toni kraj mene kupa u Coca-Coli.IMG_9269
Nisam sigurna bi li ikoji drugi grad odigrao tako dobru ulogu u tom trenutku za mene kao Essouaria. Prozori s plavim roletama podsjećali su na Mediteran, kamene ulice na Split ili Zadar, a dućani u njima na barake u Makarskoj. Jedino nas je molitva s minareta udaljavala od doma. Grad je bio spoj Mediterana i arapske mističnosti.IMG_9323Žene su se spuštale umotane u duge haljine na ocean i tako povlačile granicu između naših plaža i njihovih. Kako je grad bio španjolski protektorat mogla sam lagano zaboraviti na svoj francuski, sada smo svima bili Španjolci.

-Nisam nikad prije surfala, jesu uvjeti dobri?
-E pa onda je vrijeme da naučiš! Uvjeti su odlični, samo trebaš doći sutra rano ujutro.
Ja bez jedra, Toni s jedrom, dan smo odlučili posvetiti surfanju. Upisala sam se u školu i s grupom Nijemaca slušala upute našeg instruktora Mustafe.IMG_9521
-Val je žena. Ja želim uhvatiti ženu i onda gledam u taj val…-Mustafa je bio jako euforičan oko toga da nam što više približi surfanje.
Mislila sam da sam najnesposobnija u grupi, al’ kad sam kasnije otkrila da je ekipa već surfala ranije, malo sam si povratila samopouzdanje koje je potopilo deset prethodnih valova koje sam neuspješno pokušavala uloviti. U trenutku kad sam se popela na val pomislila sam da je to najbolji osjećaj ikad. Bude tako puno puta u životu kad je nešto jako dobro i kasnije splasne, al’ zapamtila sam da me nije bilo nigdje nego tu – samo ja i val.IMG_9577 Sve predivne emocije zvuče dosta patetično pa ne želim pretjerivati jer sam surfala tada i još sutra i tko zna kada ću opet, al’ mogu reći da sam ovaj put s malo više razumijevanja umotavala Tonijeve iskidane i krvave ruke, ispaćene od vindsurfanja. IMG_9603
-Želio bih da dođeš u Essouairu kada ne bude vjetra i da vidiš pravi plavi val. Uživala bi!
Mustafa je i dalje pričao o surfanju kao o ženi, a ja sam smišljala plan kako s Tonijem na surfanje, a da nema vjetra.
Šetali smo plažom, Toni je hvatao aparatom sunce, a ja sam razmišljala kako za deset dana moramo doma i bila sam tužna.312DDCB9-CF5A-438B-B917-6C49CFF5F2D3Onda sam pomislila na mamu i kako joj ne bi sigurno bilo drago da mi čuje misli, al’ tako nisam željela ići doma. Na putu je bilo svega i nije bilo ničega. Malo iskočiš iz stvarnosti i nema te više. Nema te za terete danas, ni za probleme koje vučeš od jučer i sva monotonija i rutina su se pretvorile u boje pa su izblijedile zamišljene linije od kojih si crtamo život. Tako je dobro stajati tu, na raskrižju od boja umakati noge i šetati gdje god želiš. Bilo je puno bolje od one jedne linije na kojoj redovno stojimo i u glavi formiramo ponore oko nje. A onda skočiš u zamišljeni ponor i shvatiš da je tamo samo još jedna linija i da ih ima još bezbroj takvih i drugačijih. I onda zaboraviš na svoju liniju i shvatiš da nikada nije ni postojala.IMG_9509-A šta si ti zamišljala? Romantični grad iz filma?
Nagovorila sam Tonija da idemo u Casablancu. Nisam ja bila kriva nego Humphrey Bogart, al’ glumila sam da imam druge razloge. Osim divovske džamije Hasana II. s minaretom dužine 200 metara od kojeg je samo onaj u Meki viši, za koju ne osporavam da je predivna, u Casablanci je bilo samo sivilo.DCIM103GOPROG1125816.JPG Grad od nekih 4 milijuna stanovnika, zakrčen promet i zvuk truba, slike su koje su mi se urezale u glavu za Casablancu. Kako je bilo hladno, a ja nisam imala toplu odjeću, odlučili smo posjetiti najveći trgovački centar u Africi. Na ulazu smo provukli svoje torbe kroz uređaj za skeniranje kao da smo na aerodromu, pa se uputili u šetnju bogatim tržnim centrom. Chanel, Dior, Gucci i preskupa kava, mrzila sam Casablancu, al’ sam si kupila nove hlače i pojela kokice od karamele. Toni je pojeo malo plastike iz McDonald’s-a pa smo išli doma i čekali sutra da se vlakom napokon uputimo za kraljevski Fes.

-Ha ha ha, vidiš ti nju, ona bi ti spavala u palači! -Bacao je baze naš taksist u Fesu, uvjeren da mlada zanesena Europljanka priča gluposti pa nas iskrcao ispred palače u kojoj smo imali rezerviranu sobu.
-Ipak ću spavati u palači! -Pozdravila sam ga zadovoljno i požurila da što prije uskočim u svoju marokansku haljinu za koju sam se cjenkala u Essouairi.

Spavali smo u palači iz 16. stoljeća, a ja sam se svako jutro, dok bi šetala između okruglih stupova prema kuhinji da si skuham kavu, glumila princezu, iako sam više izgledala kao dvorska luda s vrećom zobenih pahuljica koju sam vukla sa sobom. IMG_9960
Grad mi je savršeno odgovarao. Fes je jedan od četiri kraljevska grada u Maroku s najstarijim sveučilištem na svijetu Al-Karaouine koje radi još danas. IMG_9920
S Medinom pretrpanom slijepim ulicama, bilo je prejednostavno izgubiti se.

Dosta turista, al’ ne previše da ti ubiju doživljaj. S najvećom pješakom urbanom zonom na svijetu sav se potreban promet po medini odvijao uz pomoć magaraca ili konja, a automobili su kružili samo po novom dijelu grada. IMG_9987
-Postojala su četiri učitelja i svaki učitelj imao je po jedan ključ. Tek kad bi se sva četvorica skupila, svaki bi umetnuo ključ u svoju ključanicu i tek tada mogli bi otvoriti vrata.-Čovjek s kojim sam šetala po sveučilištu iz devetog stoljeća objašnjavao mi je kako su čuvali manuskripte i knjige toliko da su očuvani i danas pa se mogu ponositi jednom od najstarijih biblioteka na svijetu.

-Ujutro ćemo se probudit u šest da slikamo radnike u bojaonici kože dok je dobra svijetlost i prije nego dođu turisti.
Toni je imao velikih problema s turistima i stalno je smišljao planove kako ih izbjeći.84E68185-F3D7-4C38-8A82-B3D5367738AE
Ujutro smo uspjeli izbjeći život na ulicama. Osim koje mačke ispred zatvorenih vrata, grad je bio gol i tih. Morali smo šetati u krug praznim ulicama skoro dva sata da bi ljenivci otvorili dućane i probudili uspavanu medinu. Tek iza devet sati, lunjajući okolo bez cilja, završili smo na malom trgu skrivenom od popularnih mjesta u gradu gdje su lokalci pili čaj i doručkovali nekakve kašaste doručke. Popili smo čaj između muškaraca odjevenih u Djellabe, tradicionalnu marokansku odjeću, pa ih napustili kako bi napokon otišli do bojaonice kože u nadi da su se radnici probudili.
-Vidiš one tamo male bazene?

DCIM103GOPROGOPR5856.JPG
DCIM103GOPROGOPR5856.JPG

-U njima se pere koža. Onda ih premještamo u ove druge bazene u kojima je izmet od golubova koji sadrži amonijak i ubija smrad (nisam bila sigurna jesam ovaj dio dobro razumjela i kako se smrad ubija smradom, al’ valjda prodavač kože zna bolje od mene) i treća grupa bazena su boje. Tu imamo indigo plavu, rozu od ružinih latica, žutu od kurkume…
Ja i Toni spustili smo se između radnika pa svakim korakom bliže u srednji vijek.

-Maroko? -Jedan radnik obojan u crveno mi se pristojno obratio.

-O ne ne, Hrvatska. -Malo pocrniš i već si im Marokanac.
-Hoćete i vi s nama bojati? -Nisam znala je l’ to neka univerzalna baza ili me stvarno pita.
-Mislim da nisam toliko snažna.
-Puno ljudi dođe tu s televizije i žele raditi dokumentarce s nama pa i oni pokušaju.
Ipak je bio ozbiljan s pitanjem, a ja nisam imala u planu raditi dokumentarac pa sam ga pozdravila i relativno čista napustila mjesto događaja, čudnog mirisa u nosnicama.AD13CF35-F8CD-4F82-9ABF-5CB76D04F11C-Alaah akbar! -Molitva iz minareta punila je grad.
Provlačila se kroz plave otvore i ulazila u kuće. Tamo bi otela sluh mladićima i djevojkama i omamljene ih bacala na koljena, stršila je iznad i okolo njih, zvuk bi se poput mreže razvukao kroz prostor i svi bi se poslušno pretvorili u vojsku Boga koji u šaci drži zvučnike.

Stajala sam na stepenicama hostela u Chefchauemu i hvatala Internet kada je debeljuškasta ženica naišla noseći nam pladanj s doručkom. Kako su stepenice bile kružne, nije me stigla na vrijeme vidjeti pa se sramežljivo nasmijala ugledavši me kako je promatram dok pije moj sok od naranče. Skrenula sam pogled i progutala riječi pa nastavila dalje. Nisam joj mogla zamjeriti što pije moj sok od naranče jer sam znala da je nisu naučili kako odoljeti pjenici na vrhu. Još u Senegalu su nas upozoravali da ne dolazimo prerano na večeru jer kuhar u početku krade iz lonca pa oni najraniji gosti dobivaju najmanje porcije, a oni što dođu pri kraju, kada je kuhar već sit, se i najviše najedu.IMG_2691
-If you want to get high after, just tell me!
Jeli smo večeru u restoranu, a konobar u debeloj zimskoj jakni s krznom na kapi je vodio brigu oko toga da nam boravak u njegovu gradu bude u svakom smislu opuštajući. Chefchauen je marokanska verzija Amsterdama. Razlika je samo u tome što se tu radi o hašišu i što je hašiš ilegalan u Maroku. Al’ kao ni puno drugih zabrana, ni ta nije igrala preveliku ulogu u gradu.  Stanovnici su zato, osim što su fizički između plavih zidova već bili na nebu, poslušno dimili kako bi se i duhom popeli među oblake, čisto da ne izdaju zidove koji su diktatorski vladali gradom i tako svaku emociju bojali u plavo.

Posljednja postaja našeg putovanja po Maroku, a tako i Africi, bio je Tanger.IMG_2768 Grad na samom sjeveru Maroka, poznat po svim poznatim ličnostima koje su se tamo okupljale i gradile malo kulturno sklonište za vrijeme ratova. Tako sam u našoj sobi u hostelu promatrala sliku Paula Bowlesa čiju sam knjigu Zaklon od neba pročitala prije puta. U knjizi glavni lik umre od tifusne groznice, a ženu mu par puta siluju nekakvi nomadi u pustinji. Bulijla sam u njegov profil i smijala mu se ponosno što me njegov roman ipak nije odvratio od puta i što nisam skupila tifus, a već sam pri kraju puta.

-Je li tu žena kod koje sam dogovorila napraviti Henu?
Moja henna iz Chinguettija je već odavno nestala s kože, a od nje su ostali samo narančasti nokti koji su podsjećali na nekakvo gljivično oboljenje. Bila sam ustrajna oko toga da doma odem s novom hennom. Večer prije dogovorila sam se s ženom na trgu da će mi napraviti hennu, ali kako je bilo tek 11 sati ujutro, ta je još ležala doma.
-Nije tu, mogu vas odvesti do drugoga dućana gdje rade hennu. -Pratili smo mladića koji nas je vodio dublje u Medinu. Doveo nas je do dućana s arganovim uljem i pozdravio. Iako argan raste samo u Agadiru, Maroko je bio prepuno dućana s uljem za koje su tvrdili da je naravno sto posto od argana.
-Cijena hene je 200 dirhama.-Prodavač argana bio je ozbiljan.
-Sinoć mi je žena rekla da je 40 dirhama. -Nakon dvadeset dana u Maroku, bila sam umorna od cjenkanja.
-A nemoguće. To nije onda prava hena. Izbit će ti grozna alergija. -Gledala sam ga umorno i čekala s njim dječaka kojeg je poslao da dovede ženu majstora za hennu. Dječak se vratio i rekao nešto što je zvučalo kao da žene nema ili da ne želi sada bojati meni ruke.
-Dođi, dođi, ja ću te odvesti do nje! -Toni nas je u tom trenutku odlučio napustiti jer se priča komplicirala. Ovaj me odveo u veliki dućan i tu ostavio.
-Pričekaj me pet minuta!
Šetala sam po dućanu i čekala da glavom udarim u neki lonac koji visi u zraku.
-A znaš li ti kako Marokanci kupuju? -Stariji gospodin s dva siva brka započeo je razgovor.
-Ne znam. -Razmišljala sam o liku s arganovim uljima i je li moja henna vrijedna ovog čekanja obzirom da mi je brod za Španjolsku za tri sata.
-Oni ti izaberu nekoliko stvari iz dućana i onda ih stave na hrpu i cjenkaju se za nižu cijenu. Tako možeš i ti! -Naravno da opet pričamo o cjenkanju…
-Dođi, dođi, tu je žena s hennom! -Vratio se ovaj moj i odveo me do starijeg čovjeka u djjelabu išaranim crnim i žutim linijama. Poslušno mi je objasnio da ću s njim nastaviti potragu.
Gledala sam okolo da se nasmijem skrivenoj kameri, al osim kamere mi se u lice unio mladić
-I like you! I like you! -Valjda je to bio jedini engleski izraz koji je naučio, al u svakom slučaju pratio je mene i djeda u stopu i ponavljao mantru za mnom. Muškarci u Maroku oduševe svaku ženu.
Pratila sam starca dublje u Medinu između uskih ulica. Kad smo napokon stali, naslonio je šaku na zvono i gledao me utješno objašnjavajući da će žena sići.
Nakon kuće posjetili smo dućan pa trg pa se opet vratili do kuće. Opet je stiskao zvono, ovaj put vidno iznerviran.
-Postoje samo dvije žene koje u Tangeru rade Hennu, ne znam gdje su obe sada!
-Ma sve je u redu! Ja sad moram ići.
Žena koju smo tražili bila je ta ista s trga i na kraju mi je napravila hennu za 40 dirhama. Svaki Marokanac bio je trgovac u duši i to im nikako nisam mogla osporiti.

Ukrcali smo se na brod za Španjolsku kako bi napustili Maroko. IMG_2826.JPGOd Tangera do Tarife trebalo nam je samo trideset minuta pa nisam imala puno vremena za opraštanje s Afrikom.
-Jesi uzbuđena zbog kampiranja? -Toniju su ruke taman dovoljno zarasle da ih poželi ponovo iskidati.
Kako ne bi propustio niti jedan jači udar vjetra u surferski raspoloženoj Tarifi, unajmili smo kamper koji nas je čekao na dugoj plaži s pogledom prema Africi. Na krevetu kampera žvakali smo piletinu i umakali je u soju pa punih želudaca, nakon šest tjedana, opet zaspali u Europi. DCIM103GOPROGOPR5875.JPG
Ujutro je Toni napustio mene i kamper kako bi se družio s valovima.IMG_2869Bilo mi je hladno ta dva dana zbog garderobe koju sam prilagodila visokim temperaturama. Osim toga, mrzila sam vjetar. Puhao je stalno i jako, mislila sam da će mi vječno zujati u ušima. Gledala sam u šarene kajtove ispred sebe i tražila utjehu u kavi dok su oni neumorno skakali po zraku. IMG_2885
Bili su zadnji dani puta, a ja nisam znala želim li doma. Umor se već ozbiljno igrao s mojim živcima i falio mi je sapun kraj lavandina i moj krevet. Bile su to najobičnije stvari, toliko dosadne i svakodnevne, neugodne za izgovoriti ih na glas. Al bile su stvarne i snažne, toliko snažne da nas nekad baš ti sapuni i kreveti poput magneta zalijepe za sebe i ne daju nam da saznamo kakav je život kad ih nema na vidiku. Onda sam u glavi prevrtila sve slike za koje sam zamijenila taj komfort. Bile su to slike s tisuću mirisa i svaka mi je bila draža od kreveta!

Devet i trideset večer, sredina studenog, mjesto radnje Drvenik.
-Šta mi ne kažeš je li Veliki ili Mali Drvenik? -vozač Prometa je vikao šesti put na mene.
-Nije Mali Drvenik, nego Gornja Vala…-Rekla sam tiho, više sebi nego njemu, da se posjetim da sam došla doma. Izašla sam na cestu, skupila kufer koji mi je on nervozno dobacio i povukla svoje kotačiće prema doma. Spustio se mrak i nikoga nije bilo na cesti, a brujanje mojih kotačića bio je jedini zvuk koji se čuo. Bilo je dovoljno tiho da ispred sebe vidim, na ledini koja se prostirala desno od ceste, sebe kako pričam s Tonijem o putu dok me roditelji čekaju ispijajući kavu u strike, sigurni da će me zadržati doma, daleko od hirovitih ideja. Vukla sam kufer na kotačićima i bili smo ja i on glasniji od disanja mjesta, šutjela sam dok sam gledala u jučer ispred sebe pa sam promislila kako dani brzo nekako prođu, a ledina te opet čeka ista. Okrenula sam joj leđa i nastavila brujati ulicom da zagrlim svoje doma, prije nego dođe sutra.

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s