Rosso ili kako smo napustili Senegal

Bilo je oko 2 sata u noći, spavali smo u sobi u Ataru, u samom želudcu Mauritanije. Koraci koji su dolazili iz hodnika probudili su me iz laganog sna pa sam budna ležala i osluškivala kako postaju sve bliži. Onda su utihnuli i zaustavili se ispred vrata naše sobe, a njihov zvuk zamijenila je ručka koja se kretala gore dolje. Srce mi je ispalo na krevet i otkotrljalo se do vrata gdje je kroz rupicu gledalo scene iz najstrašnijeg horor filma. Koraci su ubrzo napustili sobu i ponovo je bila tišina koju je zamijenio zvuk vode koja se spuštala niz cijevi kako bi osvježila novog gosta u napuštenom hotelu u Ataru. Skupila sam srce s poda i zaspala. Sve fobije te napuste kad saznaš da su izmišljene.

-Zašto idete u Mauritaniju? Znate li koliko su česte otmice bijelaca tamo? -Bila je uporna i skeptična naša domaćica Francuskinja u Dakru.
-Otmice? Zar nije zadnja otmica bila 2007.godine?
-Da, ona za koju se zna.

Dan kada smo napuštali Saint Louis bio je tipičan afrički vrući dan. Sve o čemu sam razmišljala to jutro bila je kava u slastičarnici u kojoj smo ja i Toni već bili redovni gosti. Toni je pojeo tri kroasana, a ja napunila žile kofeinom i bili smo spremni za zloglasni Roso. Grad na granici između Senegala i Mauritanije pretrpan prevarantima koji čekaju zamantane i izgorene putnike kako bi im otežali put. Svakakvih smo priča čuli i pročitali o tom gradu na crti između dvije države. Priče o varalicama koje na prevaru izmole dokumente i onda uvjetuju njihovo vraćanje tako da im se ispune želje koje se broje samo u novčanicama do patnji nesretnih putnika čije su vize bile odbijene jer su ih izradili u drugom gradu. Čekali smo na kolodvoru u Saint Louisu ispod metalne table ‘Rosso’ da se napuni naš Peugeot.IMG_2019 Nakon dva sata vožnje u popularnom Sept places, stigli smo na odredište. Svaki izlazak iz taksija u Senegalu završi tako da lupaš vratima par ljudi koji su se za njih zalijepili ne bi li ti prodali pokvareni mobitel ili osušenu kiflu. Onda se nekako uspiješ progurati između vrata i njih, izađeš vani i baciš backpack preko leđa, a oni krenu biti ljubazni. To je najgorio dio, ta nit između ljubaznosti i dosade na kojoj vise svi Sengalci, a tebi su usta suha da pričaš.
-Ne, ne, ne želimo mijenjati novac, želimo nešto pojesti i preko rijeke dalje za Mauritaniju! -Drsko sam odgovorila dečku koji je treći put izvadio snop mauritanskih novčanica uvjeravajući me da on ima najbolji kurs.
Sjeli su nas na kočiju i krenuli smo prema granici. IMG_2286U ‘restoranu’ u Rossu sjedila je žena za velikim loncem i grabila porcije, par gostiju jelo je u mraku, a mi smo naručili svoj posljednji Maffe u Senegalu- rižu s mesom okupanu u umaku od jakih senegalskih začina.
-Sada je vrijeme molitve i granica je zatvorena, lijepo dođite kod mene da popijemo čaj. Trebate se odmoriti, Mauritanci su jako komplicirani. -Vrtio je prstom lijevo desno jedan od gostiju restorana, dodirujući lubanju u znak ludosti. Kao i sve druge do tada, odbili smo još jednog pretjerano ljubaznog stranca i nastavili dijeliti Maffe.
Najedeni smo se uputili prema rijeci gdje je plutalo nekoliko piroga čekajući putnike za prelazak na drugu stranu. Na putu smo samo birali lokaciju, izabrali bi točku na šarolikoj mapi sjeverozapadne Afrike, a ljudi i situacije na putu, realizirali bi naše želje povlačeći crtu između dviju točaka kao da je sve već unaprijed izrežirano.
Pirog je bio uski drveni čamac koji nas svojim jednostavnim izgledom nije uvjerio da je sposoban prebaciti nas preko rijeke.
-Taj pirog je loš. Pogledajte ovo drvo-propalo je. Moje je puno bolje. -Čovjek s piroga koji je udarao o naš, stajao je sam pa se sagnuo kako bi nas šaputanjima pokušao pridobiti da preskočimo njemu u krilo. Kada se ustao iz čučnja smješkao se i nastavio razgovarati s vlasnikom našeg piroga kao s najbližim prijateljem.
Par žena i djece, dva backpacka i nekoliko košara s ribom spremno je čekalo na put.IMG_2287
Na izlazu iz piroga u zelenoj uniformi Islamske Republike Mauritanije dočekao nas je policajac koji je skupio naše putne isprave i s njima odšetao dalje. Viknuo je nešto čovjeku koji je virio kroz prozor policijske kućice pa je taj izašao vani s nekakvim snopom papira. Odradili su primopredaju, a ovaj novi je nastavio dalje do trećeg čovjeka u uniformi. Mi smo teških koraka pratili svaku njihovu kretnju i napokon se našli ispred ureda u kojem je iza drvenih vrata u šakama mauritanskog službenika zgrčeno čekala sudbina našeg putovanja. Čovjek u uniformi predao je dokumente bosom čovjeku na ulazu, a nama pokazao prstom na njega i ravnodušno nas napustio. Stajali smo ispred ureda na suncu i gorile su nam trepavice, a nadležni je okrenut nama leđima izuo cipele, zasukao hlače od uniforme i krenuo s pranjem nogu. Iza njega bila je prostrta široka zelena prostirka na kojoj je drugi muškarac u uniformi prakticirao molitvu. Stajali smo i čekali da završi pranje kada se gospodin okrenuo prema nama i pozdravio nas. Uzeo je stolicu i inzistirao da ja sjednem na nju. Sjela sam do zelene ležaljke gdje je postavio stolicu, a on je započeo klanjanje. Njih dvojica su se molila kada mi je pažnju privukao engleski jezik španjolskog naglaska. Iza nas se pojavio čovjek srednjih godina, istodobno krotkog i iznerviranog izraza lica.
-Da, eto vidite sad je vrijeme molitve…Treba dugo tu čekati. Ja trebam danas ići za Morroco i već imam vizu, a čekam tu dva sata i tko zna koliko ću još. -Bio je Španjolac koji se vraćao iz Gvineje Bisao, očito već naviknut na procedure na ovom graničnom prijelazu.
-Martina? -Okrenula sam glavu, a ispod mene na podu bio je zavaljen policajac. Bosih nogu i zasukanih hlača promatrao me iz žablje perspektivne dok sam ga ja zbunjeno gledala iz sjedećeg položaja s visine.
-Da, Martina. -Odgovorila sam sa smiješkom trudeći se ljubaznošću kupiti vrijeme dok je on ozbiljno listao moju putovnicu.
-Tvoj brat? -Pogledao je u Tonija dok sam ja pokušavala odgonetnuti po čemu je to zaključio. Imali smo različita prezimena i čak da je mislio da sam udana žena na putu s bratom, ja i Toni smo bili jin i jang, Lino Lada i svi ostali mogući kontrasti.
-Ne, ne, nije mi to brat.
-Hm…Martina, Martina…-Ponavljao je moje ime kao neku mantru, a meni su trnuli obrazi od konstantnog smješkanja.
-Martina, Martina, dolaziš iz Brazila…-Držao je moju putovnicu u ruci i ništa mi nije bilo jasno.
-Am, ne…Hrvatska, Croatia. -Osmijeh je već utrnuo na mom licu koliko sam ga dugo držala da ga ne uvrijedim odbijanjem brazilskog državljanstva jer mu je na tri jezika pisalo otkud dolazim.
-Europa. -Ubacio se drugi muškarac u uniformi koji je par metara dalje od njega ležao isto izvaljen s nogama prekriženim u zraku.
Ovaj ispod mene malo se posramio jer je očito nešto pomiješao pa je samo kimnuo glavom u znak da mu je sve jasno.
-Tvoj brat? – Bio je uporan s tim, a ja nisam znala mogu li reći da mi je Toni muž i koliko se može lagati čovjeku koji ti drži putovnicu u ruci pa sam glumila da ga ne razumijem. Stidljivo sam se okretala prema Toniju glumeći izgubljeno žensko stvorenje koje ne zna je li muškarac do nje njen brat ili muž.
-To joj je muž! -Opet se ubacio ovaj ‘pametniji’ sa strane kako bi prosvijetlio situaciju.
-A pa daa, muž! Martina, Martina…Pitam te jer vidi…-Pokazao je na dio u putovnici gdje piše državljanstvo i rekao HRVATSKO, onda je pokazao na isto mjesto u Tonijevoj putovnici i rekao HRVATSKO pa ponovio MARI(muž). Izgovarao je naše državljanstvo pokušavajući mi objasniti da imamo isto prezime, a ja sam kimala glavom i ponavljala za njim. Pričao je francuski pa mi nije bilo jasno kako ne vidi da iznad piše država, a ne prezime. Opravdanje da ne poznaje latinicu opet nije vrijedilo jer je pročitao moje ime, a i tečno je izgovarao ‘hrvatsko’ . Odustala sam od toga da pokušam shvatiti pa sam prihvatila svoj novi identitet Martina Hrvatsko i pokorno potvrđivala za njim.
Zamrznula sam tu scenu sebi u glavi da nikada ne zaboravim prelazak granice između Senegala i Mauritanije. Uznojan Španjolac srednjih godina igrao je monolog očaja ispred Tonija, nadležni su se valjali po podu i listali naše putovnice, a ja sam sjedila na jedinoj stolici ispred ureda i sakrivala lice od policajaca da ne vide na njemu grčeve od suzdržavanja iskrenog i glasnog smijanja. Bolovi u vilici podsjećali su me na svaku situaciju kad si mali i nalaziš se negdje u tišini, a oko tebe je puno ozbiljnih odraslih ljudi i znaš da se nije u redu smijati, al tada najviše želiš, svaka misa, nekada i sprovod.
-Daj pitaj ga koliko moramo čekat! -Toni me pogledao iznervirano dok je Španjolac neometano nastavio monolog.
-Oprostite, koliko još moramo čekati? -Sama sam sebe iznenadila koliko nježno i jadno mogu izgledati u takvim trenucima samo da im poklonim malo važnosti jer sam znala da je to sve što treba zavaljenim policajcima s prostirke.
-Još par minuta. -Pogledao me ozbiljno gospodin ispod mene pa smo čekali još pola sata dok se Španjolac nije pobunio i počeo kucati na vrata iza kojih se krila iduća postaja križnog puta naših putovnica. Vrata su se otvorila kad nas je ošinuo val hladnoće. Provirila sam glavom kroz vrata i ukrala malo hladnog zraka izdavatelju mauritanskih viza koji je poput Snježne kraljice sjedio u zaleđenoj sobi dok se na televiziji odvijao prijenos neke sapunice koja je trajala koliko naše čekanje. Tamnoputi mladić jednostavno odjeven s naočalama za vid izgledao je kao da se prošetao od Harvarda do ureda u Rossu pa putem preplanuo. Rukom je pokazao da ga pratimo prema idućoj prostoriji. Tri računala i za njima tri zaposlena, pod pretrpan fasciklama i papirima, metalne posude ispod i okolo stolova, čajnici, male staklene šalice i još hrpetina različitih predmeta razbijali su monotoniju ureda za izdavanje viza. Kroz prozor od željeznih rešetaka virilo je par ljudi koji su se dovikivali s našim Španjolcem i dogovarali prijevoz za dalje. Tamnoputi izdavatelj viza rekao mi je da sjednem ispred njega kako bi odradio proceduru.
-Pogledaj u kameru. -Oči bi mi svako malo poletjele u njegovu smjeru pa se nakon par promašenih slika počeo smijati i upozorio me da trebam gledati u kameru.
Natjerala sam oči da miruju na sekundu, buljila sam u kameru i uokvirila osmijehom mauritansku vizu. IMG_2289.JPGUbrzo je i Toni dobio svoju, skupili smo pečat i tako dobili službeno dopuštenje da uplovimo u pustinju velike Mauritanije.
Išetali smo iz ureda sa svojim vizama, a stopala nam je vukla znatiželja da otkrijemo što se krije iza granice.

-Dobar dan, dobar dan, ja sam Aladin! Trebate taksi, bus za Nouakchott?
Savršen uvod u arapsku priču, samo što naš Aladin nije imao čarobnu svjetiljku nego prijatelja koji vozi bus za Nouakchott i dubok džep za kovanice. Aladin nas je odveo do prostorije u kojoj je u mraku sjedilo par lica ravnodušna izraza i dvojica zaposlenih koji su izdavali karte za bus. Na arapskom su ispisali naša imena na karte, zapalili par cigareta, popio se čaj i bus je bio spreman da se uputi prema glavnom gradu Mauritanije, Nouakchottu.
Sjeli su nas na naša mjesta i podijelili svima po bočicu vode, u klimatiziranom mini busu uz pokoju tihu molitvu na arapskom vozili smo se prema Nouakchottu . Nakon sparina u Senegalu i pokvarenih ventilatora, minibus za Mauritaniju bio je spa tretman na kotačiće.
Nabila sam slušalice u uši, upalila Chuck Berrija i gledala kroz zatamnjena stakla pustinju koja mi se prosula pred očima. Zjenicama sam hvatala obrise malenih glinenih kućica koje su izbijale iz pijeska kao rijetki cvjetovi nekog napuštenog vrta. Po osunčanom pijesku prelijevale su se nijanse žute boje, a između kućica samovalo bi pokoje koščato stablo okićeno s par mesnatih listova nabubrenih još od posljednje kiše. Vozili smo se još naprijed dok je pustinja pričala priču s obe strane puta prema Nouakchottu. Nekada bi u daljini zapela okom za ženu koja bi poput leptira umotana u jarke boje šetala poput najljepše note napuštene pustinje i tako razbijala jednoličan ritam smeđih tonova duboke Sahare.
-Čuješ ti ovo? -Toni mi je izvukao slušalicu iz uha.
-Da, čujem. Šta žele? – Kokodakanje žena u busu nadglasalo je Chuck Berrija.
Vozač je zaustavio bus, a putnici su požurili izaći van. Već je pala noć, stajali smo negdje nasred Sahare i svi osim mene i Tonija započeli su klanjanje. Bili su okrenuti prema suncu koje je zalazilo i prizor je bio nemoguće bajkovit. U tom trenutku sam pomislila da sve što ti je u isto vrijeme nepoznato i lijepo može izgledati kao bajka.
Put za Nouakchott bio je neasfaltiran, vijugav i strm. Vožnja je bila kao masiranje na masažnoj stolici na najvišoj brzini, a zvuk busa dok smo skakutali po putu bio je miks zvuka bušilice, traktora i zrakoplova pri slijetanju. Nekada bi toliko jako odskočili da bi se odlijepila od sjedala i tjemenom pomazila strop busa.
Nakon par sati masiranja zakržljalih leđa i potrošenih živaca, napustili smo mali mini bus i uputili se pronaći smještaj. U slamnatoj kućici prosutoj na krovu odmarališta u Nouakchottu san je progutao sve teške misli i prošetao nas do jutra. Oči su zgrabile sve što vide ispred sebe, a glave su nam bile odmorne i prazne, spremne da ih napunimo pijeskom kraljice svih pustinja, zlatne Sahare.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s