The Shell Island

Taksijem smo se vozili prema stanici kako bi nastavili svoj put za Joal, a ja sam razmišljala o žoharima. Kroz glavu mi se vrtjela večer kad smo ja i Toni otvorili vrata sobe i ugledali dva prijatelja u šetnji kako se motaju oko naših stvari. Toni je trčao hrabro za njima i plastičnom bocom uspio ubiti oba, dok sam ja snažno grlila svoju ulogu žene i skakutala oko njega s gađenjem. Ima žohara i doma, al doma sam ih mogla glasno mrziti, tu sam morala šutjeti. Razmišljala sam o žoharima dok smo napuštali prašnjave ulice Dakra, i o tome kako sam danas, samo treći dan nakon susreta s prljavim malim stvorenjima, mirno točila vodu sa sudopera dok se njih par tuširalo pod istim mlazom vode. I vozimo se, dok glasno svira glazba na wolofu u taksiju i samo se pitam, navikne li se ipak čovjek na sve na kraju.

– C’est la-bas. – Taksist je pokazao u smjeru ‘kolodvora’ gdje možemo naći prijevoz za dalje prema Joalu. Kolodvor je ličio na tržnicu u kojoj se izgubilo par automobila iz prošlog stoljeća. Žene su sjedile uz put prodavajući voće i povrće, djeca u prljavim majicama i iskidanim dresovima zaboravljenih nogometaša bosa su trčala oko nas vičući ‘cadeau, cadeau'(poklon). Automobili su pozirali kao na izlogu otpada, a iznad njih visjele su zahrđale limene ploče s natpisima gradova u koja se namjeravaju uputiti. Prastari Peugeot 504 bio je gotovo spreman da se uputi na put za Joal. Takva vrsta prijevoza u Senegalu zove se Sept places s namjerom da preveze sedam ljudi na iduću lokaciju. U našem slučaju bilo je šest odraslih ljudi, troje djece i jedna umorna kokoš.331DCAFE-0AC3-4AAE-BA56-67D9B34952A9Taksist je bio odjeven u dugu kariranu sivu haljinu s hlačama istog uzorka, na nogama je nosio kožne natikače sa šiljastim vrhom, a glavu mu je štitila šarena pletena kapa. Brisao bi znoj s čela i po stoti put mijenjao položaj prtljage kako bi napokon uspio sve utrpati u jadni prtljažnik. Kada je bio dovoljno zadovoljan obavljenim poslom uzeo je kokoš dječaku iz ruke i brižno je položio pored Tonijeve torbe, a ona se mirno naslonila kao da je znala što je čeka. Uvukla sam se i primijetila da fali unutarnji dio vrata, mjenjač je golo stršio iz duboke limene unutrašnjosti, a auto je imalo svoju malu privatnu pustinju od prašine. Pogledala sam troje djece kraj sebe, podijelili smo mandarinu i spremno krenuli na put. Iako nije imao brzinomjer da pročitam brzinu, Peugeot je vozio neočekivano brzo i osim skakutanja po cesti, vožnja je bila ugodna. Otvoreni prozori puštali su propuh da nam suši znoj s lica ili zalijepi prašinu za obraze. Uz cestu strpljivo čekajući putnike stajala su djeca i žene s bocama voda, voćem i vrećicama u koje su upakirale ušećerene bademe ili pistacije. Usporili smo zbog neravnina na cesti, a dječak s vodom upakiranom u vrećice zgrabio je naš prozor kako bi nam prodao vodu. Žena koja je sjedila iza mene provukla je ruku kroz prozor i zgrabila vrećicu. Kako nije dobio novac dječak je zalijepljen za prozor trčao brzinom automobila sve dok žena nije vratila vrećicu nazad, a on odustao od prodaje. Mirno je to odigrao bez da je progovorio. Oko mene svi su bili zaokupljeni svojim poslom i nitko nije pridavao pažnju sceni koja se upravo odigrala. Toni je kupio mandarine, guleći ih bacao je koru kroz prozor. Kada je podijelio par mandarina djeci u autu, curica ga je pratila znatiželjnim očima čekajući da Toni bacio koru kako bi ona ponovila istu radnju iako je mala ruka jedva uspijevala dobaciti preko sestre, brata i mame do otvorenog prozora. Svaki put kada bi taksist zgazio gas, pletenice bi joj zaplesale poput krakova hobotnice na vjetru koji je ulazio kroz poluotvoreni prozor dosljedno mijenjajući klimatizaciju. Na sebi je imala kičastu zelenu haljinu, onakvu kakvu smo mi curice sa zapada mogle samo gledati u Disney crtićima i sanjati Prvu pričest kako bi se napokon uvukle u nešto što je najviše ličilo haljinama princeza istodobno žaleći one koje su se pričešćivale u župama koje su ih oblačile u haljine ministranata. Brujanje motora razbila je diskusija na wolofu, a vozač nam je preveo da skupina želi nastaviti vožnju autocestom i da trebamo nadoplatiti cijenu. Pristali smo na dogovor, izašli na autocestu i hrabro paradirali kao najgori automobil na autocesti. Nakon tri sata vožnje, negdje oko dva sata poslije podne, napokon smo stigli u Joal. Družina je napustila automobil, dječak je skupio svoju kokoš, a mi smo backpacke prebacili preko leđa i nastavili dalje. Potraga za smještajem na otoku ubila je ono malo snage što je ostalo u nama, a ja sam osjećala svu težinu svoga svijeta kako mi pritišće leđa i ne dopušta da se prilagodim bijedi i siromaštvu koje je bilo naša stvarnost.38BE0204-67F4-4DDF-942E-E7CBC1478D9DZnojna i jadna gledala sam zbunjeno te ljude kao da sam propala kroz neku rupu u vremenu dok su svinje oko nas roktale kupajući se u plićaku između dječaka koji su igrali nogomet.52C56594-08DC-4B7E-BF42-135DA5260CDCKada bi se moglo nacrtati veselje, pratilo bi obrise njihovih lica. Neki su virili kroz prozore znatiželjnim glavama kiteći kao pitari kućice od naslaganih cigla. Žene u dvorištu s nogama u glibu, zasukanih haljina sjedile su između divljih koza i gulile krumpire. Šuškalo je za nama dok smo nogama gazili po školjkama kojima je otok bio zatrpan kao da je svrha školjki da probude uspavane otočane kada se na otok došulja stranac. The shell Island, objasnili su mi kasnije, dobio je taj naziv jer su mještani svaki put kad bi pojeli meso iz školjki koje su ribari donosili u velikim količinama, bacali prazne ljušture na tlo koje se kroz godine prestalo nazirati. Šuškali smo tako nas dvoje prema muslimansko-kršćanskom groblju.401E6C7F-C2B6-4866-A41B-E9F44A163E13
-Ca va? -Po stoti put taj dan.
-Ca va, ca va. – U tom trenutku ništa nisam željela manje nego s njim pričati, al sam nabacila nekakav umorni osmijeh da ne izgledam neljubazno iako sam bila sigurna da izgledam kao da tri noći nisam jela niti spavala. To mu je bilo dosta da nahrani svoju dosadu, moj osmijeh na zgužvanom licu bio je dovoljan da se on zalijepi za nas i nikada nas ne napusti. Pogledala bi ga tu i tamo i samo mi je prolazilo kroz glavu, ima li on išta u životu za raditi. Čučao je strpljivo iza stabla dok je Toni nezainteresiran za njega fotografirao, a ja u tišini buljila u mobitel. Za njega vrijeme nije postojalo, a ja sam u strahu dizala pogled trudeći se ne susresti njegov.
-U gradu ima osamdeset posto kršćana i dvadeset posto muslimana. -Bio je nemoguće uporan s informacijama iako sam mu rekla da želimo biti sami. Na kraju ili na početku priče predložio je da nas kočijom odvede do stabla velikog baobaba, najvećeg u Senegalu, za 20 000 franaka. Svaki od njih imao je priču koja bi koštala onoliko koliko smo mu u tom trenutku bijelo izgledali.
Između prugastih pauka i neobičnih buba uz prigušeno svijetlo jedine žarulje, Afrikanka je postavila stol za večeru na terasi potpuno obojanoj u plavo. Zaspali smo tu večer kao da nikada prije nismo spavali.

Bilo je četiri sata i vrijeme za izlet do najvećeg Baobaba u Senegalu. U dijalogu s mladićem koji je radio u mjestu gdje smo odsjeli otkrila sam da je moguće posjetiti slavno stablo i za manju cijenu. Ispred vrata smještaja čekao nas je nasmijani barba s konjem za kojega je bila privezana drvena ‘kočija’. Kočija je zapravo bila komad drveta na kotačiće koji je pokriven velikim tapetom konj imena Lav vukao idućih osam kilometara dok je kočijaš vikao ,Alle, alle!’ uz povremeni udar bičem.
-Ja isto nisam znao ništa francuskog. Ali malo pomalo kako sam imao puno turista sam naučio pričati. -Obraćao se meni komentirajući Tonijevo nepoznavanje francuskog.
-Najgori su Kinezi. Njih ništa ne razumijem! -Emitirao je kineski čudno izgovarajući i smijući se sam sebi.
-Radim ovaj posao petnaest godina i NIKAD nisam vozio Kineza. Oni imaju čudna slova, kao da crtaju. Ne, ne, nikad nisam vozio Kineza! A što je to? -Pitao je znatiželjno pokazujući u Tonija koji je izvadio gopro. Nakon što sam mu objasnila, ozbiljno me pogledao i rekao
-Ja to nikad prije nisam vidio.
Vozili smo se dublje između visokih trava, put je bio sve uži, a pogled je hvatao kilometre ispred sebe jer ništa nije prekidalo nizinu koja nas je okupirala.
-Vidiš to je mango. Znaš mango? -Objasnio mi je da mango daje plodove tek u dvanaestom mjesecu nakon čega je zaustavio ‘kočiju’ i izašao iz nje kako bi nešto ubrao.
-Poznaješ to? -Pokazao mi je plod kikirikija, rastvorio ga i prosuo mi u ruku male sjemenke.
-Da, da. To je kikiriki!
-KIKI RIKI? -Pogledao me s nevjericom u očima i ponovio nekoliko puta ‘kikiriki’ upitno.
Prvi put je i meni bio čudan naš naziv za tu biljku, al sam mu potvrdno kimnula glavom. Bio je vidno oduševljen, ponavljao je ‘kikiriki’ i smijao se. Sjeo je nazad na kočiju i sebi u bradu govorio ‘kikiriki’ smješkajući se i vrteći glavom lijevom desno. Kad smo napokon došli do stabla velikog baobaba ispod je ležala i zijevala grupica ljudi iščekujući novoga gosta. Razbudili smo svojim prisustvom uspavane glave kojima smo izdaleka sigurna sam ličili na dva šetajuća novčića.
-Reci mu da može fotografirati stablo baobaba iznutra! -Pokazao mi je malu rupu na ogromnom stablu prezentirajući mi kako se uvući u stablo. Skakao je unutra pa van kao majmun i smijao se.
Toni je nezainteresirano okrenuo glavu da ne želi, a ja sam zbunjeno gledala u tu malu rupu na stablu.
-Vidi se nebo iznutra! Vidi se sve iznutra! -Bilo mi je teško odoljeti i odlučila sam se uvući u stablo koliko god mi ta rečenica sada bizarno zvuči. Pogledala sam Tonija očiju krcatih straha i znatiželje i po uputama se uvukla u stablo.
-Molim te pusti me da izađem, molim te! – Kad sam ušla u stablo, milijun šišmiša u najvišoj brzini crtalo je krugove oko mene i mog pratitelja. Rupa kroz koju sam trebala vidjeti nebo bila je toliko mala da nisam bila sigurna vidim li uopće nebo. Dečko me pokušavao zadržati još unutra mirno mi govoreći kako me treba fotografirati. Tapkao me po ramenu trudeći se uzeti moj mobitel kako bi napravio fotografiju, a ja sam bila spremna gurnuti ga među šišmiše kako bi što brže propuzala kroz rupu nazad. Al kako sam vidjela da bi mogla ostati zatočena u velikom baobabu ne okinem li bar jednu sliku, odradila sam to da njega usrećim, provukla se nazad kroz rupu i zadovoljno ispala iz stabla.IMG_1854
77945CEA-1EF1-41E0-AAFC-33960525B8CE
Putujući nazad za Joal, spuštao se mrak, a voda ispod nas se podizala. Plima i oseka jednom su mjestu poklanjale dva lica. Izašli smo na ulice Joala galopirajući prema smještaju. Putem su nas pozdravljali s konja koje su jahali ili s ulica uz koje su sjedili, a djeca su bosa trčala po pijesku kao da nose najudobnije tenisice i za nama vikala ‘TUBAB TUBAB’.
-Tubab Tubab! – Ja i Toni smo im mahali i pozdravljali nazad zaključivši da je to pozdrav na wolofu. Naš kočijaš se opet počeo gušiti od smijanja.
-Tubab znači bijelac!
Sada smo se svi troje zajedno smijali, a djeca su nastavila trčati za nama ponavljajući ‘tubab tubab’. Kao mali podsjetnici vikali su neumorno za nama da ne zaboravimo ipak, koliko smo daleko od doma.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s