-Ça va? -Ça va!

Otvorila sam oči i vidjela samo mrak, soba u Joelu, punila se jutrom. Pijevci su vodili jutarnju molitvu dok se ventilator okretao u istom ritmu, čineći jutro lakšim za napuštanje kreveta. Pogledala sam na mobitel koji je zasvijetlio šest sati jer mi gusta mreža na prozoru nije dala da procijenim vrijeme pa sam se odlučno odlijepila od kreveta. Klizila sam po pločicama da ne probudim Tonija i prošetala se na malu terasu ispred sobe gdje smo sinoć večerali. Ispred mene budila se Afrika. Sunce je izranjalo iz uspavanog jezera sa strane gdje naše doma zalazi i lebdeći tako u visini kao nijemi promatrač zrakama je šaralo po krilima nepoznatih ptica. Uronila sam u mir koji je hranio prostor i tako isprala sa sebe sav nemir koji se kroz cijeli jučerašnji dan lijepio za umorno tijelo koje se u njemu jadno, bespomoćno ugušilo.D828BE0D-E049-4FF0-986B-A58B591343A5-Ça va? -Dečko je pristupio terasi, pozdravio me i zavalio se u stolicu.
-Ça va, ça va! -Odgovorila sam već naviknuta od jučer da pozdravljam svakoga tko naiđe kao da sam opet u Drveniku.
-Jesi li na odmoru ili radiš? – Započeo je razgovor.
-Na odmoru. -Nasmijala sam se i pogledala svoj laptop koji je davao dozu ozbiljnosti mom posjetu.
-Prvi put u Senegalu?
-Da, prvi put.
-I kako ti se sviđa Joal? -Nasmijao bi se nakon svakog pitanja, a ja bi se svaki put ponovo oduševila snažnim kontrastom bijelih zuba i crne kože.
-Jako je lijepo. Proveli smo 4 dana u Dakru i nakon Dakra, za nas je ovo pravi odmor.
-Da, Dakar je jako prljav, ovdje je puno bolje. -Lice mu je dobilo izraz gađenja prema zagušljivom Dakru pa je nastavio s pitanjima.
-Jesi li Francuskinja? –Svaki Senegalac bi postavio isto pitanje koliko god moj francuski u tom trenu bio loš. Senegal je mlada država koja je tek prije nekih pedeset godina stekla neovisnost od francuskih kolonizatora pa su Francuzi i dalje činili najčešće bijele goste.
-Ne, ne. -Nasmijala sam se s negiranjem.
-Španjolska? -Pitao je siguran da će dobiti potvrdan odgovor.
-Ne, Hrvatska. -Spomenula sam Rakitića pa Modrića i sve mu je bilo jasno iako geografski nije bio siguran gdje se točno Hrvatska nalazi. To smo naknadno pojasnili.
-Koji se jezik priča u Hrvatskoj? Vi pričate francuski?
Objasnila sam mu da imamo svoj jezik, da u školama učimo engleski i najčešće njemački ili talijanski, a on je na to rekao da Senegalci pričaju jako puno jezika koji se provlače kroz različite gradove ovisno gdje su se smjestili.
-Zašto ti onda pričaš francuski? -Bio je preznatiželjan da bi se suzdržao postavljati još pitanja.
-Zato što mi se sviđa. -Rekla sam mu malo više o sebi, o studiranju prava i kako idući semestar namjeravam provesti u Montpellieru i tamo polagati ispite što neće baš biti lako obzirom na moj klimavi francuski.
-Ali ti dobro pričaš francuski!
Merci beaucoup! – Zadovoljno sam se nasmijala pokazujući bez puno oklijevanja da sam to željela čuti.
Kako je već bilo skoro deset sati, osjećala sam prve valove vrućine kako mi udaraju o lice i odlučila se otuširati prije nego počnem s ispijanjem kave koju se mlada Afrikanka uputila skuhati nakon što sam joj predala malo pitke vode što sam sačuvala od jučer i vrećicu nessice koju sam kao najveće blago ponijela sa sobom iz Dakra. Uzela sam kain s vodom za pranje i počela sam tuširanje zalijevajući se malom kanticom, zaboravljajući da negdje nazad doma toči pitka voda iz slavine kojom peremo tijela, a i pod.
Mokre kose prošetala sam nazad na terasu i objasnila mu kako mi je vručina još uvijek nepodnošljiva i kako se tek privikavam. Pitala sam ga ima li turista tu inače i kada počinje sezona.
-Sezona počinje kroz deseti mjesec i traje do kraja trećeg mjeseca. Tada ima više kiše u Senegalu pa je ugodnije. A kako je sada u Hrvatskoj?
Objasnila sam mu kako izgleda naša sezona pripovjedajući mu o hladnim zimama u Zagrebu i vručim ljetima u Dalmaciji, o svim ljepotama kojima četiri godišnja doba okite našu zemlju. Hrvatska je u mom sjećanju izgledala ljepše nego ikada prije.
-Ima li crnaca u Hrvatskoj? -Upitao me pokazujući na svoju kožu.
-Jako malo. U Zagrebu najviše.
-Zbog čega? Je li to zbog jezika?
Sramežljivo sam mu objasnila kako u Hrvatskoj ni nama Hrvatima nije baš najlakše naći posao pa da se većina crnih doseljenika uputi prema sjevernijim zemljama.
-Je li u vas demokracija? – Pitao je znatiželjno.
-Da, u nas je demokracija. A kod vas? -Nasmijala sam se s malo oklijevanja u potvrdnom odgovoru.
-Kod nas je isto demokracija, ali zapravo nije. Kažu nam da možemo reći što želimo i da imamo pravo izbora, ali nije tako. Ako u Hrvatskoj nema crnih ljudi ni drugih religija, to nije prava demokracija. Mislim da nigdje u cijelome svijetu ne postoji prava demokracija.
Složila sam se s njim kada mi je pažnju skrenula nepoznata morska životinja.
-Što je to? -pokazala sam prstom na velikog morskog guštera.
-To je varan.
-Ça va? – Dečko je maknuo pogled s varana.
-Ça va tres bien! -I Toni je naučio pozdrav koji je bio uvjet da nas mještani prihvate.
Pojavio se iza mojih leđa i zadovoljan kvalitetno provedenim jutrom pokazao mi živopisne fotografije ribara iz luke Joal.
-S’il vous plait. -Dečko se opet ubacio u razgovor.
Pogledala sam ga potvrdno kimajući glavom da može nastaviti s pitanjima.
-Koja je religija u Hrvatskoj? -Nakon što sam mu objasnila kako stvari stoje kod nas on je započeo priču o važnosti religije u Senegalu.
-Tu kod nas, vjenčavaju se katolici i muslimani. Gotovo svaka obitelj ima nekoliko katolika i nekoliko muslimana. Često se dogodi da je sestra udana za katolika, a brat joj je musliman. Senegal je jako otvoren prema svim religijama, tako piše u Kuranu. Jedino što je bitno je da svi vjerujemo u jednoga Boga koji je isti Bog, samo je različita religija. Ne podržavamo jedino one koji vjeruju u sunce ili mjesec, to nije Bog.
Kako sam mu objasnila da kod nas ima ateista i dosta mladih ljudi koji odrastu u religioznim obiteljima, ali se kroz život opredjele za ateizam i dalje noseći identitet katolika, on se na to nadovezao,
-Tako je i kod nas. Ima muslimana koji jedu svinjsko meso, koji piju alkohol ili onih koji čak ubijaju. To nije naša religija. To nije pravi islam.
-A svinje? Jesu li tu zbog katolika? -Grad je bio pretrpan svinjama.
– Da, da, katolici jedu svinje. -nasmijali smo se oboje, a on mi je objasnio zbog čega muslimani ne jedu svinje ili ne piju alkohol i o važnosti balansa u životu.
-Ako popiješ sada puno kave (ispijala sam već treću šalicu i lagano se treskala od previše kofeina) ili pojedeš puno, to nije dobro. Ničega previše nije dobro, to je ono što nas uči naša religija.
Znala sam da je u pravu, al sam isto znala da je život jedan veliki disbalans na vazi između suza i smijeha i da je drugačije, suze bi izgubile gorki okus, a smijeh ne bi imao više, najljepši zvuk.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s