Bienvenue au Sénégal

Sjedila sam u avionu za Dakar i prazno buljila u sjedalo ispred sebe s propuhom klime u očima koja mi je suptilno sušila leće. Zavezala sam pojas i udahnula još koji put malo europskog zraka. U razmaku između dva avionska sjedala provirila je ćelava crna glava. Kad je uhvatila moj pogled zgrabila ga je svojim bijelim zubima, nasmijala se i tiho rekla – Hello. Bilo joj je oko 13 godina, uzvratila sam osmijeh i pozdravila je, uzbuđena jer sam znala da tamo gdje idem će mi ukrasti svaki pokušaj buljenja u prazno. Za par minuta, djevojčica se premjestila na sjedalo nasuprot moga i do kraja leta, umotana u crvenu avionsku deku, se sramežljivo smješkala, svaki put kad bi ponovo uhvatila moj pogled.

-Kakav je ovo miris Toni?
-To ti je Afrika Martina.

DCIM102GOPROGOPR4672.JPG

Evo nas na aerodromu u Dakru. Jedan duty free pojeo je za doručak svih 150 u Lisabonu, a pogled na wc budio je uspomene na Zagreb i najdražu Mediku ili Krivi put, teško se odlučiti. Vani je padala kiša pa su kuferi po pokretnoj stazi putovali mokri. Izbacivali su ih kroz nekakvu rupu kraj koje je sjedio zaposlenik koji ih je nezainteresirano ispravljao kako bi sigurno započeli svoj put po traci. Traka nam je uzela sat vremena, nama i taksistu koji nas je brižno čekao s natpisom ‘Toni Mammeles’ odmah na izlazu iz aerodroma. Prijatelj taksist nas je skupio i počeli su prvi trzaji mog francuskog.
-Maja nam je rekla da je cijena do stana 3000 afričkih franaka- Odvažno sam započela pregovore.
-Čekao sam vas 1 sat i pogledajte moju odjeću, skroz sam mokar, to je 5000.
-Može li 4000? 1 sat kašnjenja, 1 tisuća više?
Bacila sam prelošu bazu na francuskom, al taksist se nasmijao i odlučio spustiti cijenu za 1000.
(kasnije sam saznala da 1000 CFA iznosi 10 kuna, al i dalje sam bila ponosna na sebe)
-Ima li dosta turista u Dakru? – Nastavila sam vježbati francuski.
-Nema sada ništa. Bude nešto u sezoni. Toni je za to vrijeme pokušavo uhvatiti koju fotografiju s gopro-om, a ovaj je malo divlje počeo s nekakvom pričom koju nisam razumjela pa sam rekla Toniju da prestane fotografirati jer mu očito smeta. Kad je smirenim tonom ponovio rečenice, napokon sam razumjela da njega zapravo zanima što je to. Rekli smo mu da To fotografira i snima, a on je samo kimnuo i nastavio voziti dalje.
Cesta je bila neasfaltirana, a zemlja tamno crvene boje, u isto vrijeme gostoljubiva prema taksiju, ali i prema konju, biku ili kozi.
Kad smo stigli u našu ulicu dočekala nas je čistačica i uvela nas u naš šarmantni apartmančić gdje je po sredini čekao krevet preko kojega je padala tanka bijela mreža s glavnom ulogom da nas zaštiti od strašnih afričkih komaraca. Mreža nas je podsjetila da se poprskamo sprejevima i namažemo kremama prije nego se uputimo do grada. IMG_20171004_145702_HDRKako nam je hrana druga ljubav, krenuli smo zadovoljiti tu strast.  Ekipa sjedi za stolom i jede, iznad njih natpis ‘Riblji restoran’.
-Je li otvoreno?
– Da,da.
U restoranu se hranila samo tišina jer muzike nije bilo, a ni gostiju. Ugostitelj se polako ustao sa svog mjesta, ne baš sretan što ima goste u vrijeme ručka, dovukao dvije stolice do stola i složio nam stol.
Obzirom da smo na ribu i pomfrit čekali preko 40 minuta, zaključili smo da se žena koja je pripremala jelo tek digla sa stola nakon što je pojela do kraja svoj obrok i onda krenula s pripremanjem hrane za nas. Prvo sebe namiri pa tek onda druge. Najeli smo se, skupili par savjeta od zanimljivih ugostitelja i krenuli prema plaži Ngor. Pregovori s taksistima nisu nam baš išli, a kako je cijela ulica znatiželjno gledala u tim trenucima u nas, vozač autobusa se veselo priključio vici mahajući i pozivajući nas u bus.b

Izgledao je simpatično s par izbačenih zuba i nerazumljivim francuskim pa smo odlučili poslušati i pridružiti se lokalnoj ekipi u busu. Deset minuta, koliko je trajala vožnja, on nam je uzbuđeno pričao na wolof jeziku i smijao se kao lud svojim šalama, a mi smo kimali glavom i podržavajući uzvraćali osmjesima. Nismo imali pojma o čemu priča. U jednom trenu je meni, na tom improviziranom francuskom, rekao da želi pričati s Tonijem pa je opet počeo na wolofu i kako je očito ovaj davao signale koji su mu se sviđali, meni je na francuski rekao – Vidiš, on me razumije. I nastavio se smijati malo psihotično, malo slatko. Ne znam kad je Toni naučio wolof, al sve što sam ja razumjela bilo je kad mi je na francuskom pokušao nabaciti kritiku na Tonija, kako to da nije kupio auto, a ne da ovako jadni šetamo. Osobito ja, jer on je muško i snažan, a ja ne. Malo mi je pokazivao mišiće da shvatim o čemu priča, a ja sam se suzdržala od pokazivanja njemu mojih jer sam ipak u muslimanskoj zemlji, al u protivnom bi sigurna sam, imao drugačije mišljenje.dKad smo došli na plažu, malo sam prestala disati. U takvim trenucima osjetiš da nemaš pojma što je dobro. Koze, ljudi, ribe, kokoši, sve je bilo tu. Curice su igrale školice, a dečki nogomet, bilo je i curica koje igraju nogomet i obratno. Neki dečko je sjedio na pijesku i svirao bubanj dok je par mladih afrikanki slobodno zavodilo plesom kraj njega(a ja se bojala nositi kratke rukave). Par momaka je odradilo cijeli trening na plaži dok su neki joggirali sa slušalicama tu između koza i djece i nogometnih utakmica. Tijela su im bila kao u Michelangelova Davida, nigdje ni traga gym4you, a sumnjam da su na ketogenoj dijeti. eKako mi je neka teta s košarom na glavi počela pričati o ženskim pravima u Senegalu, nisam mogla drugačije nego kupiti od nje narkvicu od baobaba.
-Žene su tu kao objekti. Muškarac oženi 4 žene, a nema novaca ni za jednu. – Sjela je do mene, spustila košaru s glave i počela priču.
– S koliko godina žene stupaju u brak?
– 16. Nekada 14,15.
-A jel im obitelj bira muža, imaju li one ikakvu ulog u izboru? – Znala sam da nemaju, al željela sam čuti kako to zvuči kad ti kaže stvarna osoba, a ne Wikipedija.
-Otac bira muža. Žene su tu kao objekt. -Ponovila je taj izraz još koji put kao da je naučila da njime probija srca mladih bjelkinja koje kupuju narukvice od baobaba.
Pogledala me tužno, a ja sam bila sretna što sam Europljanka i ljuta što je sve što ću napravit za nju kupiti narukvicu od baobaba. Na kraju nisam ni to. Narukvicu je platio neki ugledni gospodin koji mi je ponudio punu šaku afričkih franaka s blaženim pogledom -Uzmi koliko ti treba. Bila sam pristojna, al sam isto pristala na ponuđenih 10000 i odskakutala sa svojom narukvicom nazad do Tonija.f (1)Odlučili smo da ćemo večerati ribu na plaži, a ja sam odlučila da neću biti gadljiva i da mi danas ne smetaju mušice. Mala djevojčica prostrla je na drveni bančić papirnati rupčić kako bi me zaštitila od prljavštine, stol je bila kanta okrenuta naopako, a riba je bila pomalo suha jer su je ispekli vjerojatno jučer. Baš je zalazilo sunce i trenutak je bio savršen, i nije mi bilo jasno, zašto bi mi takve stvari inače bile nezamislive kući.
Plaža je bila dovoljno velika da svatko nađe mjesto za sebe, i sve to izgledalo je tako ispravno. Nisam osjećala da bi koze trebalo maknuti sa strane od djece ili da kokoš koja mi je prošla pored noge dok sam pila kavu treba biti zatvorena u kokošinjcu. Osjećala sam da je baš dobro što je tako i da bi svaka linija između njih poremetila nekakvo nerazumljivo jedinstvo u kojem su se svi slučajno nalazili.
Svako sjećanje na doma budilo je viziju pregrada gdje je sve imalo svoje ime i mjesto, sve je bilo razvrstano po policama izgrađenim od zakona i propisa, sve je bilo previše jasno da bi se pitao može li biti drugačije. Gledala sam njih kako su išarali plažu ‘krivim’ bojicama, zajedno sa životinjama nesvjesno su se bunili nametnutoj civilizaciji. I dalje su imali svoje mjesto i ime, samo mi se učinilo, tu na plaži, da ono ima isto značenje za sve.DCIM102GOPROGOPR4678.JPG
Kako je pao mrak, uputili smo se doma gdje smo se na putu ukrcali u nekakav taksi kombi koji je imao razvaljena zadnja vrata na kojima je njih par visjelo poput majmuna i dovikivalo ljudima po cesti da se ukrcaju. Dečko je nosio one gumene prozirne sandale za kupanje u kojima smo išli na kupanje kad smo bili mali kako bi se zaštitili od mediteranskih ježeva. Eto, čak mi je nenamjerno probudio sjećanja na djetinjstvo i namjerno raskrvario bubnjiće lupanjem po limu što je predstavljalo nekakav znak komunikacije u prometu kojeg sam sada bila dio, a jučer još nisam mogla ni zamisliti da postoji.gNakon svega, utopili smo osmijehe u znoju s lica, kad smo izgubljeni od dojmova, shvatili da je završio tek prvi dan naše avanture.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s